Predizborne aktivnosti i izbori u našoj zemlji svake godine više nalikuju na tržnicu, negoli na moderne, maštovite kampanje kakve viđamo u razvijenim demokracijama. Stranački skupovi svode se na šatore, školske poligone, hranu, “cajke”, majice, letke, zastave…

No, sve to je ništa u usporedbi s onim što se događa iza stranačkih pozornica gdje stotine kamatara i nakupaca zarađuje na zbrajanju glasova.

Naši sugovornici, kako iz nevladinog sektora, Središnjega izbornog povjerenstva BiH, tako i iz samih stranaka, tvrde kako nema političkog subjekta koji se, osim “redovitim” aktivnostima, ne bavi i kupnjom ili krađom glasova. Dosad se to uglavnom vezalo za “male” stranke koje tako gledaju nešto “ušićariti”, no u to su itekako uključene i one “velike”. To bi se moglo tumačiti kao njihov strah od izbornog poraza ili lošijih izbornih rezultata i znak potpunog propadanja kakve-takve demokracije u BiH.

Maštovitost stranaka

Iz Središnjeg izbornog povjerenstva BiH, ali i međunarodnih promatračkih misija, svi protekli izbori su ocijenjeni kao “fer i demokratski”. Primjedbe su se svodile uglavnom na ispranu priču o neprovođenju odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetu “Sejdić – Finci” i izjave pojedinih kandidata kako su im ukradeni i deseci tisuća glasova. No, na svakima smo imali zabilježene jasne simptome izborne krađe i prijevare. Biračka mjesta zatvaraju se u 19 sati, no skoro po pravilu viđani su “glasači” i desetak minuta poslije i to iza zatvorenih vrata. Središnje izborno povjerenstvo redovito je kasnilo s objavom preliminarnih rezultata na većem uzorku/broju pobrojanih listića koji su “zapeli” negdje na putu.

Osim navedenog, svima je jasno da, ukoliko imamo kašnjenje dulje od sat vremena s nekog biračkog mjesta ili iz općinskoga izbornog povjerenstva, imamo krađu ili kupnju glasova. Za same političke subjekte problem je što je u izborni proces uključena vojska ljudi, što ih puno košta, kako se ne bi odlile informacije. Za velike stranke to i nije toliki problem, budući da iz proračuna godišnje (plus članarine, donacije/prilozi fizičkih osoba i pravnih subjekata) godišnje dobiju i do gotovo pet milijuna maraka. Maštovitosti u izbornoj krađi i prijevari ne nedostaje, a nekoliko je ustaljenih metoda.

Križići, kružići…

Najčešća metoda izborne krađe je imenovanje članova biračkih povjerenstava iz svojih stranaka i to u ime ranije prijavljenih “neovisnih” kandidata i drugih manjih stranaka. Dovoljno je pogledati “ponudu” na listama kako bismo vidjeli da imamo čitav niz nebitnih stranaka koje postoje (na ovim izbornima imamo 69 stranaka i 23 neovisna kandidata sa svojim listama, što je ukupno čak 7877 kandidata!), od kojih brojne djeluju unutar koalicije s velikim strankama i koje idu na izbore upravo radi prodaje mjesta u biračkim odborima dovoljno bogatim strankama za krađu i kupnju glasova.

U lokalna izborna povjerenstva se tako postavljaju ljudi koji “pojma nemaju o životu” i koji će za “cenera” obaviti taj posao, a da nisu ni svjesni čemu su svjedočili. Oni često odrađuju takozvani “upis preferencijala” što u prijevodu znači da se tajno dogovore članovi biračkog odbora i da, nakon što se podijele listići za stranke, svaki dobije listiće svoje i upisuje križiće za stranke i kandidate za koje su dobili ili će dobiti novac. Ovo obično dovede do kašnjenja rezultata koji se šalju u općinsko ili Središnje izborno povjerenstvo.

Bugarima se, recimo, pripisuje famozni sustav krađe ili krivotvorenja samo jednoga praznog glasačkog listića. Listić se popuni u nekoj stranci i daje glasaču koji ga ubacuje u kutiju, a iznosi nepopunjen i daje stranačkoj logistici, za to dobije nešto novca. I tako nastaje “bugarski vlak”. Stranački inženjeri popunjavaju novi listić, daju drugom glasaču kojeg kontroliraju… i tako do zatvaranja birališta…
Često se pribjegava i lažiranju izvješća s biračkih mjesta, uz konsenzus, postavljanje, kupnju svih članova biračkog odbora ili ucjenom i prijetnjama poštenima.

Korekcija nikad nije previše očigledna, da ne bismo imali ponovno brojanje, i najčešće se odrađuje u nekoj zabiti Bosne i Hercegovine. Lažiranje izvješća iz općinskoga izbornog povjerenstva već je poveći zalogaj, no on se lako odrađuje u manjim općinama, a za to je potrebna i osoba u Središnjem izbornom povjerenstvu BiH, odnosno središnjemu mjestu za prebrojavanje glasova.

Mrtvaci, mešetari…

Javna tajna je i “iznajmljivanje” osobnih iskaznica gdje stranke pokupe identifikacijske dokumente ljudi koji trebaju glasovati na biračkome mjestu, vlasnici se ni ne pojave na biralištu, a za njih glasuje potkupljeni birački odbor.

Izuzetno popularni su i “glasovi mrtvih”, budući da je nemoguće imati ažurne biračke popise pa stranački birački odbori na preostalim listićima ubacuju i glasove mrtvih ili po svijetu raseljenih osoba. Kad govorimo o glasovanju poštom/u odsutnosti (ove godine imamo oko 40.000 prijavljenih glasača iz dijaspore) tu, ukratko, vlada potpuni kaos i već smo imali priče koje se istražuju o tome da je na jednu adresu u Sjevernoj Americi znalo dolaziti i po stotinu glasačkih listića. Budući da se materijal s izbornog mjesta, nebitno je li ono u seoskoj zabiti ili u središtu grada, prevozi prvo u općinska izborna povjerenstva pa onda na središnje mjesto za prebrojavanje, treba li spomenuti kako je negdje u tom putu moguće “uvaliti” vreću-dvije-tri ispunjenih listića ili da pak nestane bestraga.

Često se ukazuje i na manipulacije na središnjemu mjestu za brojanje i ukazuje kako je taj proces potpuno nekontroliran. U javnosti se pak najviše priča o kupnji pojedinačnih ili skupnih glasova, gdje se novac nikad ne daje unaprijed (nekad ni poslije izbora), a traži se neki dokaz (slika mobitelom, određena boja olovke…). Lokalni “vođe” i šefovi obitelji odrađuju pak skupnu kupnju glasova, uzimaju novac, jamče desetke glasova… Upućeni kažu kako oni provjereni na svakim sljedećim izborima dižu cijene pa iste zajamčene glasove preprodaju drugome kupcu.

I tu nije kraj. Praktično imamo bezbroj načina krađe glasova, a u svijetu se priča o nekih osamdeset, ovisno o uvjetima u nekoj zemlji.

Najčešće i najlakše metode krađe

• Upis preferencijala – kupljeni/postavljeni birački odbori nakon zatvaranja birališta popunjavaju/poništavaju glasačke listiće
• Bugarski vlak – glasač dobije popunjen listić, a s birališta iznese prazan koji se ponovno popunjava i tako do 19 sati
• Kupnja pojedinačnih i skupnih glasova – birač donosi dokaz da je zaokružio listić ili lokalni vođa za novac osigurava određeni broj glasova
• Imenovanje članova biračkih odbora – izravno ili preko nekih manjih stranaka koje se prijavljuju na izbore radi prodaje promatrača
• Lažiranje izvješća – na biračkim mjestima ili izvješća općinskoga izbornog povjerenstva uz konsenzus, postavljanje, kupnju, i ucjene članova
• Glasovanje poštom je potpuni kaos, a ne treba sumnjati ni kako se dodaju ili oduzimaju vreće glasova na putu prema središnjemu mjestu za prebrojavanje
• Glasovi s groblja – zbog neažurnih biračkih popisa stranački birački odbori na preostalim listićima ubacuju i glasove mrtvih ili po svijetu raseljenih osoba

Kreiranje izbornih jedinica

U Americi je, recimo, patentiran tzv “gerrymandering”. Pojam je nastao spajanjem prezimena guvernera Elbridga Gerryja te riječi “salamander” (daždevnjak ) koja je uporabljena kako bi opisala nepravilan oblik izbornog okruga koji je 1812. prolazio Massachusettsom, a stupio je na snagu Gerryjevom inicijativom. Granice izbornih okruga/jedinica svjesno se povlače i uspostavljaju prema određenim političkim interesima. Stavlja se što više birača iste političke opredijeljenosti u isti okrug kako bi se smanjio njihov utjecaj u drugim izbornim okruzima ili se rasipaju i miješaju birači istih političkih uvjerenja u više okruga kako bi se smanjila biračka moć te političke orijentacije.

Mi navedeno praktički imamo kreirano ratom, Daytonom i kasnijim izmjenama, a i neki nedavni prijedlozi ustavnih reformi idu upravo u tom smjeru.

(Dnevni list)