Daleko od svoje rodne Hercegovine i u iščekivanju nalaza o kojima će ovisiti daljnji tijek liječenja, 21-godišnja studentica Mirna Brkić i njezina majka Gordana našle su privremeni topli dom u udruzi “Fra Mladen Hrkać” u Zagrebu. Prije nego što se razboljela Mirna je prolazila razdoblje tuge zbog teške bolesti i prerane smrti svoga oca, no sklad i ljubav u njezinoj obitelji pomogli su joj tražiti radost u svakodnevnici, piše Večernji list BiH.

Govoreći o danima prije svoje bolesti, ona navodi: “Dolazim iz Širokoga Brijega. Živim s mamom Gordanom. Imam brata Jozu koji je oženjen i živi nedaleko od nas. Završila sam Srednju ekonomsku školu, a sada sam studentica druge godine edukacijske rehabilitacije u Mostaru. Tata mi je umro prije osam godina nakon duge i teške bolesti. Njegova bolest i smrt ostavile su velik trag na moje djetinjstvo i sadašnji život. Strepnja, stres, šokovi, bol, gubitak, previše tužnih emocija koje su bile prisutne u cijelom mojem djetinjstvu. No kao obitelj, uvijek smo se držali skupa i sve prebrodili. Uzdigli smo se iznad svega. Uvijek smo one teške trenutke stavljali u maglu, a one lijepe nastojali pamtiti. Zato je, unatoč svemu, bilo radosti i pozitivnoga gledanja na život. Poslije tatine smrti dugo nam je trebalo da se naviknemo na život u kojem se osjeti velika praznina”, prisjeća se Mirna.

No u listopadu 2012. počeli su zdravstveni problemi koji su bili mnogobrojni: od nekontroliranoga znojenja, problema s disanjem, raznih promjena na koži, povećanja limfnih čvorova. Bila je nekoliko puta hospitalizirana u Kliničkoj bolnici Mostar, imala je dvije operacije limfnih čvorova. No nije se mogla sa sigurnošću potvrditi dijagnoza ni uzroci mnogobrojnih poteškoća. Stoga su liječnici u Mostaru preporučili odlazak u KBC Zagreb. “Spoznaja da trebam otići stotine kilometara od svojega doma majku i mene potpuno je uznemirila. Postale smo izgubljene u vremenu i prostoru. Život se ponovno u potpunosti promijenio. Imale smo stotinu dvojbi i pitanja, a odgovora nije bilo. Problem nije bio samo odlazak u nepoznato nego i naša financijska situacija. Moja mama radi kao spremačica u domu zdravlja i s tom plaćom živimo nas dvije, a uz to smo još i podstanari. Kako naći sredstva? Gdje boraviti u Zagrebu, komu se obratiti za pomoć?”, priča ona.

No tada je jedan telefonski poziv riješio sve brige oko smještaja: omogućen im je smještaj u udruzi “Fra Mladen Hrkać” u Zagrebu. “Od prvoga dana otkako smo došle u kuću u udruzi ‘Fra Mladen Hrkać’ osjećala sam se kao dio te velike obitelji. Neopisivo je što ti ljudi čine i koliko znače u tim trenucima. Udruga je spojila puno ljudi, spojila nas je u našoj boli da dišemo u istom ritmu i postanemo baš prava obitelj. Podrške nam u tim danima nije nedostajalo, ni moralne, a pogotovo financijske.
U udruzi smo imali sve što nam treba, a uključili su se i drugi ljudi. Najviše nam je pomagala naša rodbina koja živi u Njemačkoj i Austriji, a i brojni prijatelji iz našega kraja koji su nam pomagali koliko je tko mogao. Pozivi i poruke stalno su dolazili i puno su značili mami i meni. Velika je radost znati da si u nečijim mislima i molitvama i da nisi sam”, priča Mirna.

Uspomene na tatu

Tegobe su postojale svakodnevno, a činilo se da na vidiku nema rješenja. “Imala sam osjećaj kao da se nalazim ispred ograde, a nigdje izlaza. Prolazila sam razne emocije, od panike do smirenosti. Nije bilo lako, kao da me netko polijeva čas hladnom, čas vrućom vodom. Hrabrila sam sama sebe i pokušavala naći snagu da ne klonem. A moja snaga i nada izlazile su iz uspomene na tatu, njegovu borbu i herojstvo. U svojem djetinjstvu i tinejdžerskim danima nikada mi nisu bili uzori nikakvi pjevači ni glumci, nego on, moj otac, onaj koji je živio častan život, sve do zadnjega daha.”

I nakon određenoga vremena postavljene su brojne dijagnoze Mirnine bolesti, među kojima je potvrđen teški oblik reumatoidnoga artritisa, sarkoidoza pluća i limfadenopatija. Dulje vrijeme bila je hospitalizirana i liječila se u KBC-u Zagreb. Njezina majka bila je smještena u udruzi cijelo to vrijeme i boravila velik dio dana s njom u bolesničkoj sobi. “Priznajem, bilo je padova i uspona, pogotovo kada je riječ o mami koja je moje stanje najteže prihvaćala. Kako i ne bi nakon svega što je prošla tijekom tatine bolesti. Ali mama kao mama, sve pobijedi i protiv svega se bori samo da meni bude dobro. Čestim razgovorima pomagale smo jedna drugoj ići dalje. Nekada smo plakale, ali više smo se smijale, uvijek smo u svemu tražile pozitivno i dobro. Mama je moj najvjerniji vjetar u leđa. To ružno razdoblje napokon smo ostavile iza sebe. Puna optimizma 2015. godine upisala sam fakultet. Okrenula se nekom sasvim novomu životu. Brat se iste godine oženio i postala sam teta maloj Tei.

Terapija je bila učinkovita i kontrole bolesti potvrđivale su zadovoljavajući rezultat. Život se polako stabilizirao. Prihvatila sam stanje u kojem se nalazim jer, uz sve one koje volim i koji vole mene, to je bilo moguće. Odgojena sam da budem borac.

Nešto puno važnije od straha

Te najzanimljivije godine života išle su nekim lijepim tijekom, stjecala sam nova prijateljstva na fakultetu, izlazila s prijateljima, i imala one smiješne ‘probleme’ koje imaju mladi u tim godinama”, prisjeća se Mirna.

No u travnju 2016. godine ponovno ulazi nemir u obitelj s pojavom novih zdravstvenih tegoba. “Nakon mirnoga razdoblja počinju se javljati glavobolje, gubitak ravnoteže, zamagljen vid, slabost. Nakon dva mjeseca hospitalizirana sam ponovno u Mostaru. Nekoliko dana nakon hospitalizacije dijagnosticirana mi je izraslina na mozgu. Odmah smo otišli u Zagreb neurokirurgu Jošku Paladinu. Sve kreće iznova, iščekivanja i borba. Naša druga obitelj, udruga ‘Fra Mladen Hrkać’, opet nam je širom otvorila svoja vrata. Toliko sam im zahvalna na tome. Na pretragama je potvrđena dobroćudna izraslina na mozgu, ali se kompliciralo jer sam dobila epileptičke napade. Stoga sam dobila određenu terapiju te sam u iščekivanju operacije. Savjet dr. Paladina bio je da do operacije budem u Zagrebu zbog raznih rizika i radi moje sigurnosti.

No imam potrebu reći koliko je čovječnost liječnika važna u liječenju. Optimističnost, brižnost, povjerenje i podrška, to je sve ono što krasi taj odnos mene kao pacijentice s mojim doktorom. Otjerao je od mene sva razočaranja i strahove. Puno mi je značio njegov zagrljaj i rečenica koju nikada ne ću zaboraviti: ‘Hrabrost nije živjeti bez straha, nego odluka da je nešto puno važnije od straha.’ Od susreta s njim nestalo je ono početno razočaranje zbog mojega novoga stanja.

Život je dobio novi smisao. Možda su se pravila igre promijenila, ali moja najveća odluka je ostala: da budem dobra kći, sestra, tetka, prijateljica…, a povrh svega dobar čovjek i da zadržim optimizam”, priča Mirna.

Mirna smatra darom da je kroz svoju bolest spoznala vrijednost života i beznačajnost problema s kojima se zamaraju njezini vršnjaci. “Ono u čemu svi vide strah, ja u tome sada vidim snagu za sutra. Sve je do toga kako čovjek gleda na životne situacije. Volim reći da je najljepše gledati ružičastim naočalama jer kroz njihovu dioptriju sve je puno ljepše. Bog nam nikada ne će dati križ teži nego što možemo ponijeti. Na nama je hoćemo li to prihvatiti ili ne.”

Kroz svoju je bolest spoznala snagu iskrenoga prijateljstva i ljubavi koje čovjek može dati čovjeku. “U cijeloj mojoj borbi moram spomenuti ljude koje nazivam ‘zlatnima’. To su oni koji su ostavili u meni trag, uz njih je sve lakše. Moja obitelj na prvom je mjestu. Mama, brat i nevjesta koja mi je kao sestra koju nisam imala, te mala nećakinja Tea. Ublažili su sve udarce koje mi je život donio. Djelovali su kao lijek. Podnosili su i najgora i najbolja moja izdanja. Tu je i dio rodbine, prijatelja, moji dragi kolege s fakulteta. Cijelo ovo vrijeme bolesti osjećala sam se tako posebno znajući da su uz mene, davali su mi to do znanja svaki dan.

Nastavljam ići svojom stazom sada svjesna da će biti i zavoja, da ću ubrzavati i usporavati. No cesta ide dalje, to je jedino bitno. Bog mi je dao na put ljude koji su moja snaga. Idem korak po korak. Jedan korak prema operaciji, jedan kad ustanem iz kreveta pa jedan kad iziđem van. Naći ću ja svoj ritam. Osim toga imam najveći razlog da na mom licu bude osmijeh jer nema većega razloga od onoga da sam živa i da dišem. Oluja će proći, moja vjera koja me jača ostaje”, zaključuje Mirna.