Zdravstveni sustav u Bosni i Hercegovini suočava se s izazovima, posebno u ravnoteži između javne i privatne prakse.

Ravnatelj Sveučilišne kliničke bolnice Mostar Ante Kvesić ilustrirao je problem konkretnim primjerom.

Liječnik koji napusti bolnicu u jedan sat poslijepodne i ode raditi privatno, naplaćuje pregled između 80 i 90 maraka. Taj isti liječnik, dok radi u bolnici, za pregled pacijenta s uputnicom, kada uračunamo vrijednost njegova rada, dobije 8 do 9 maraka. Tu priča prestaje, pojasnio je on u razgovoru za Fenu.

Kako ističe, problem nije samo u praksi, već u financiranju.

Naše zdravstvo temelji se na doprinosima, što generira vrlo ograničena sredstva. Godinama odlazim u Njemačku, radio sam u bolnicama i privatnim klinikama u Essenu, Münchenu i Nürnbergu, gdje sam vidio kako sustav može funkcionirati. Tamo imate desetak osiguravajućih kuća koje se natječu za usluge bolnica, diktiraju cijene i osiguravaju održivost. Kod nas to ne postoji, objašnjava.

Javni doprinosi, privatni troškovi

Financiranje po paušalu, koje se svake godine unaprijed određuje, ograničava i bolnice i osiguravatelje, smatra Kvesić.

Premda djelatnici zavoda često imaju dobre namjere, svi su suočeni s ograničenjima koja sustav ne može nadmašiti. Istovremeno, privatne klinike u Mostaru, kojih ima barem dvadesetak, funkcioniraju na potpuno drugačijim financijskim principima. Kada bi privatne poliklinike radile po našim bolničkim cijenama, već bi se zatvorile, dodaje Kvesić, navodeći da cjenovnik bolnice datira još iz 1988. godine.

Kvesić ističe da rješenja postoje, ali zahtijevaju prilagodbu modela koji funkcioniraju u zemljama poput Njemačke ili Austrije.

Ako ne možemo izmisliti pametan sustav, trebamo prepisati onaj koji djeluje. U Europi postoji niz država koje su ovo vrlo dobro riješile. Ako se privatne prakse nekontrolirano uključe u mrežu, javno zdravstvo će se urušiti. Za godinu dana nećemo imati ništa. Ljudi koji 40 godina plaćaju doprinose završit će plaćajući preglede za gotovinu u privatnim poliklinikama. To nije pravedno prema nikome, upozorava.

Na kraju je poručio da nije protiv privatnog biznisa, ali da kao odgovorna osoba mora braniti bolnicu u okviru svojih mogućnosti.

Ono što me posebno smeta kao čovjeka jest činjenica da ljudi koji 40 godina rade u državnim institucijama, poput bolnica, plaćaju doprinose koliko god sustav dopušta. Na kraju, svi oni dobiju svoje mirovine jer su doprinosi uredno uplaćeni. Međutim, ti isti ljudi, nakon desetljeća uplaćivanja osiguranja, idu za keš plaćati privatnu polikliniku, zaključio je Kvesić.

Novac mora pratiti pacijenta

Marin Bago iz Udruge za zaštitu potrošača “Futura” kritizirao je način na koji zavodi zdravstvenog osiguranja provode zakonske odredbe, posebno u kontekstu listi čekanja za zdravstvene usluge.

On navodi da Zakon jasno kaže da novac prati pacijenta te da zavodi moraju osigurati uslugu bez odgađanja. Pojasnio je da svaki oblik čekanja, dok postoje dostupne opcije u privatnom sektoru, predstavlja kršenje zakona.

To nije do bolnica, to je do zavoda. Nemoj me slati tamo gdje ću dugo čekati. Zašto me šalješ tamo, ako mogu u privatnika danas? To je naš novac i zavodi su dužni njime upravljati u korist pacijenta, istaknuo je.

Prema njegovim riječima, problem leži u nepridržavanju zakonskih propisa koji nalažu da zavodi zdravstvenog osiguranja moraju jednako tretirati javni i privatni sektor, bez razlika u pristupu financiranju usluga.

Liječnik zaposlen u jednoj instituciji može raditi samo trećinu radnog vremena u drugoj, i to isključivo uz odobrenje svog ravnatelja. Kada se sve institucije natječu za isti iznos novca i iste vrste usluga, neće biti mjesta za “duple igrače” niti će itko dopustiti da u timu ima osobu koja radi na obje strane. Primjerice, u slučaju usluga magnetske rezonancije, za iste usluge natječu se i javni i privatni sektor. Nitko neće željeti radnika koji istovremeno radi u oba sektora, jer je to u suprotnosti s načelima konkurencije i interesa, pojasnio je.

Kako je Bago naveo, ključni problem leži u činjenici da se zdravstvene usluge, prema zakonu, ugovaraju putem javnih poziva i nabava. Zakoni pritom ne prave razliku između javnog i privatnog sektora, već nalažu jednako postupanje prema oboma. On je pojasnio da zakoni podržavaju prava pacijenata i liječnika, ali da se njihova provedba često zanemaruje.

Naši zakoni su, odgovorno tvrdim, jako dobri, jako kvalitetni. Na strani su pacijenta i na strani su liječnika. Recimo, naši liječnici nemaju pojma da naši zakoni kažu da oni moraju biti plaćeni po učinku i ne bune se. S druge strane, ne možete zaštititi pacijenta u trenutku kada je bolestan i kada ga stave na listu čekanja. Svi se onda borimo za život i snalazimo se kako znamo i umijemo. Pravo rješenje u zaštiti prava pacijenata je poštivanje naših zakona, oni su odlični, dodao je Bago.

Također napominje da se građani prečesto susreću s neinformiranošću o svojim pravima i prihvaćaju liste čekanja kao normalnu pojavu, iako zakon takvo postupanje ne poznaje. Na kraju je istaknuo kako se godišnje u Federaciji BiH uplati gotovo dvije milijarde maraka za zdravstveno osiguranje.

To nisu porezi, to su izravne uplate građana i one moraju biti isključivo trošene na usluge. Dvije milijarde maraka zdravstvenih usluga mi možemo platiti godišnje. A na terenu smo na nekakvim listama čekanja. To je neprihvatljivo, to je kršenje zakona. Netko je teško u tom lancu nadležnosti prekršio prava pacijenata i pružio nam lošu uslugu, rekao je Bago.