”Sve mi je dosadilo, a posao najviše. Bila sam novinarka deset godina i nisam napredovala. Uvijek sam dobivala urednike koji su znali manje od mene. I uvijek sam morala da molim svoju plaću. Ovog tjedna pedeset maraka, narednog sto i tako neprestano. Smučilo mi se sve. Imala sam u džepu 20 maraka. Kupila sam kartu do Kupresa i u pradjedovu kuću sam došla sa nešto volje i sa pet maraka”, priča Valentina Duvnjak koja je zbog svega navedenog stigla u pradjedovu kuću, na obroncima planine Malovan, u blizini Kupresa, uz cestu koja vodi prema Livnu i Tomislavgradu.

Uselila se u kuću u kojoj se njen djed držao stolarsku radionicu. Krenula je polako, gredu po gredu i kamen po kamen… Sve je morala naučiti sama. Okrečila je zidove kuće, istesala je ogradu, sazidala malenu stazu koja vodi do kućice. Najveći poduhvat predstavljalo je zidanje dimnjaka, piše Buka.

“Nisam mogla bez dimnjaka, jer su vjetrovi ovdje snažni i vraćaju dim u kuću. Čitala sam mnogo o tome kako se gradi dimnjak, sestra mi je diplomirala na arhitekturi i uz njenu pomoć sam polako počela. To je ozbiljan i zahtjevan posao, jer sve mora biti precizno urađeno”, kazala je Valentina.

Kupreško polje se raseljava, a ona se vratila tamo odakle su njeni nekada krenuli u svijet. U početku je brala bobice smreke i prodavala ih. Dvije marke za kilogram. Skupila je nešto para i krenula u obnovu zapuštenog imanja.

“To je zaselak u kome se nalazi desetak porušenih kuća. Nekoliko metara iznad moje kuće počinje minsko polje. Često se spuste vukovi i medvjedi. Prve noći su bile strašne. Nisam imala struju godinu dana. Ali sam polako radila. Postavljala sam prozore, lakirala drvenariju”, ispričala je Valentina.

Nema televizor, ne dobiva novine i uopće je, kako kaže, ne interesira što rade “Dodik, Čović i Kim Jong Un”. Ponekad joj, dodaje, nedostaje laptop, jer bi tako lakše došla do knjiga koje je interesiraju.

“Nemam mnogo vremena za dokolicu, jer ima mnogo posla. Ponekad čitam, ponekad slikam, ponekad pišem. Najviše me zanimaju knjige koje govore o biljkama i to ujedno i najviše čitam”, kazala je Valentina.

Iz ruševina obližnje kuće izvlačila je ono što joj je potrebno za popravak njene. Poslovi su trajali danima, tjednima.Struja je uvedena nakon godinu dana, kao i voda, ali postoje mjeseci kada ni to nije dovoljno.

“Prošle zime sam osam dana bila odsječena od svijeta. Napolju je bilo minus 30, a smetovi su bili toliki da se ni traktorom nije moglo do glavne ceste. Voda u bunaru je zaledila. Ložila sam dan i noć, ali to nije bilo dovoljno. Stavljala sam noge u rernu šporeta i tako se grijala”, otkrila je Valentina.

U improvizovanom hodniku, na deci, spavala su i njena jedina dva drugara – šarplaninac Lea i malinoj-šarplaninac Tea.

“Dobila sam ih na poklon, kao i dva janjeta, Loleka i Boleka. Imam i nekoliko koka. Lolek i Bolek su mi privrženi koliko i psi. Lea i Tea su, sa druge strane, sjajni čuvari. Po lavežu mogu da prepoznam kada oko kuće lutaju vuci, a kada se iz šume spusti medvjed”, dodala je Valentina.

Nedugo po dolasku Valentina je zasadila i prvi vrt. Danas ima nekoliko parcela na kojima uspjevaju nevjerojatne mrkve i još nevjerojatnije cikle, krompir i luk. Planira povećati proizvodnju i pokrenuti “privatni biznis”.

“Kupreško polje je bogato mineralima i zbog toga pojedine biljke uspjevaju preko mjere. Moje mrkve često narastu i do kilograma, a cikla i preko tri. Sjeme koje sadim je prirodno. Čak i ne đubrim mnogo. Ali, ne može na ovoj zemlji sve uspjeti. Paradajz i paprika bez plastenika ne bi preživjeli nekoliko dana”, istaknula je Valentina.

Sa obližnjim mještanima “ne divani”. Kaže da su je jedva prihvatili i da je najviše problema imala upravo s njima i to zbog toga što je – žena.

“Ovdje teče neko drugo vrijeme. Ljudi ne razumiju da žensko može rezati i cijepati drva, voziti auto i traktor, da zida i malteriše. Ne razumiju ni da imam pravo glasa i da imam pravo da kažem kada mi se nešto sviđa ili ne. Borila sam se sa prirodom i sa ljudima. Prirodu sam možda i ukrotila” , naglasila je.

Valentina jede ono što uzgoji. Povrće i jaja. Ne inzistira na mesu. Ponekad joj lovci donesu dobre “ponude”…

“Ovo je lovački kraj, ima mnogo srna i divljih svinja. Bugojani mnogo love, ali ne jedu veprovinu, pa je prodaju budzašto. Imam i nekoliko rođaka lovaca koji mi donesu ponešto iz lova. Nedavno sam dobila srneću polutku. Ponekad odem u Tomislavgrad ili Kupres, na kavu, ali sve rjeđe. U kafićima naveče svira glazba koju ne volim. Poželim ponekad da izađem, da se provedem, ali gdje da nađem tamburaše koje neizmjerno volim… “, zaključila je Valentina Duvnjak.