Pretpostavka svakoga dugoročnoga, a osobito ubrzanoga razvoja nekog područja su: ljudi, dobar zakonski okvir, izrađena strategija i strateški planovi, uređena katastarska i imovinsko-pravna služba. Naravno da bismo mogli nabrajati i dalje, no ovo su temeljni uvjeti, oni su zapravo conditio sine qua non svakoga razvoja, uvjet bez kojega uopće nije moguće ništa ozbiljnije ni planirati ni raditi na gospodarskom planu.

Naravno i infrastruktura ne samo da je važna, nego je od iznimne važnosti njezin stupanj izgrađenosti, no ako imate ove već nabrojane temeljne uvjete, onda se i infrastrukturni projekti mogu pokrenuti, no ako njih nemate, nije moguće ništa učiniti ni na infrastrukturnom planu.

Hercegovina može zahvaliti Bogu što se prostorno nalazi na takvom mjestu da će kroz nju, osobito u budućnosti, prolaziti mnogi infrastrukturni pravci: cestovni, željeznički, zračni, plinski itd, što je samo po sebi čini i investicijski i gospodarski vrlo interesantnom.

Neki od ovih infrastrukturnih projekata su već u fazi implementacije, makar sad za sad još u usporenoj fazi kao što je autocesta A1 kao dio koridora Vc kroz Bosnu i Hercegovinu, autocesta A1, poznatija kao Dalmatina kao dio Jadransko – jonskog koridora kroz Republiku Hrvatsku je praktički već gotova, jadranski plinovod Republike Hrvatske u dobroj mjeri prati izgradnju autoceste itd.
Izgradnjom autoceste paneuropskog koridora Vc koji bi trebao povezati Mađarsku (Budimpeštu), kasnije vjerojatno i Baltičke zemlje, s Jadranskim morem; Jadransko – jonske autoceste koja bi trebala povezati zapadnu i jugoistočnu Europu (kasnije vjerojatno i Tursku a s njome i Aziju), stvorit će se infrastrukturne pretpostavke za osmišljen i ubrzan razvoj praktički cijeloga područja regije Hercegovina.

Naravno, ništa se ne će dogoditi samo od sebe. Ako mi ne uradimo svoj dio posla, sve će ostati samo na šansi, neiskorištenoj šansi i mogućnostima koje nisu realizirane.

Kako bi autoceste koje će prolaziti kroz Hercegovinu od mogućnosti doista postale istinski i snažan pokretač gospodarskog razvoja Hercegovine, morat će se učini puno više na području ljudskih resursa; na prilagodbi zakonskog okvira europskim zakonima i normama; napraviti i osmisliti viziju i strategiju razvoja Hercegovine kao regije, a ne, poput naših polja, rascjepkanu na županijske njivice; urediti imovinsko-pravne i katastarske službe kako bi postale efikasne i učinkovite, što je za gospodarstvo općenito, a osobito za investicije zapravo presudno važno.

Na području ljudskih resursa morat će se promijeniti: kao prvo vlastiti radni mentalitet i uopće pristup radu (poslu – zaposlenju) i biznisu, odbojnosti i sumnjičavost prema inozemnom kapitalu, odnos spram znanosti i stjecanju znanja, uskladiti školstvo s gospodarskim potrebama i razvojnim vizijama, te ga učiniti kompatibilnim suvremenim znanstvenim potrebama i dostignućima.

Kada je u pitanju zakonska regulativa, potrebno je donijeti takav zakonski okvir koji će biti jednostavan, jasan i nedvosmislen, te koji će jamčiti sigurnost poslovanja u tim uvjetima na dulje vremensko razdoblje, a ne kao do sada stalnim zakonskim izmjenama stvarati nesigurnost i za investicije i za redovno poslovanje gospodarskih subjekata; nadalje, za registraciju novih gospodarskih subjekata, potrebno je pojednostaviti proceduru registracije, te ih osloboditi barem nekih u šumi fiskalnih i parafiskalnih nameta, barem u prvim godinama poslovanja i to prema broju novootvorenih radnih mjesta.

Kvalitetnu Strategiju razvoja Hercegovine moguće je izraditi samo ako se ima jasnu viziju. Vizija mora odgovoriti na ključno pitanje: Kakvu Hercegovinu zapravo želimo u budućnosti?

Je li to visokoindustrijalizirano područje prljave industrije, puno visokih tvorničkih dimnjaka nad zemljom, a u zemlji spletom kanalizacijskih cijevi iz kojih istječe fekalno i kemijski zagađena, ne voda, nego smješa, prostorno neuređeno i zagađeno područje, društveno i socijalno neosviješteno – ili želimo da ona, Hercegovina, bude područje uravnoteženog razvoja, poljoprivredno i turistički održivo, tehnološki visoko sofisticirano, znanosti orijentirano, te s društveno osviještenim i socijalno osjetljivim i društvenim i političkim sustavom.
Nadam se kako je jasno svakome, bez iznimke: nacionalno, politički, vjerski, ili bilo kako drugačije, kakvu bismo Hercegovinu svi trebali imati, kakvu želimo i kakvu bismo trebali željeti.
Strategija bi, polazeći od postojećega stanja, trebala odgovoriti na pitanje: Kako to postići? Ovisno o odgovoru na to pitanje, Strategija bi morala sadržavati i akcijske planove za one glavne, strateške ciljeve.

Prostorni plan mora odrediti: 1. koja su to područja najpovoljnija za otvaranje velikih industrijskih zona, a da pri tome prirodni i okolišni ambijent ne bude drastično narušen ili , ne daj Bože, ugrožen (jesu li to: Bijača-Zvirići, Zvirovići , je li to praktički cijelo područje na dodiru općina Međugorje, Grude, Ljubuški i Široki Brijeg, je li to područje Počitelja ili južnog Mostara itd.); 2. koja su to područja koja treba stimulirati za poljoprivrednu i stočarsku proizvodnju; te 3. koja područja i lokacije su od posebnog kulturnog i turističkoga interesa.

Prostorni plan regije Hercegovine, sukladno tome, trebalo bi hitno donijeti, jer vrijeme istječe i ako se na tome planu ništa ne poduzme, bojim se kako bismo mogli izgubiti korak s vremenom i kakio bi nas vrijeme moglo naprosto pregaziti, pa da, ono što nam je bila potencijalna i komparativna prednost, postane potencijalni teret i stvarna prepreka.

Ovo sada je krajnje vrijeme započeti i žurno uraditi sve te stvari kako bi se, za razliko od sada, stvorila povoljna gospodarska klima.
Ako to ne učinimo sada, odgovarat ćemo pred vlastitom savješću i pred generacijama koje će doći poslije nas, jer nijedna od zemalja u našemu okruženju ne će čekati dok se mi dosjetimo jadu, nego će raditi ono što smo trebali mi, a nismo. I bit će sasma svejedno zbog čega, a i tko je kriv za to.

Pogledajmo samo što to rade općine u pograničnom dijelu susjedne nam Republike Hrvatske, primjerice Kula Norinska u Novim Selima, iako su usporedne prednosti daleko na našoj strani.

Zato je potrebno uhvatiti se posla, ovo je vrijeme koje će Hercegovini odrediti budućnost. Hoće li je biti ili ne biti, i pitanje i odgovor je sad.

I nemojmo zaboraviti: Nikada nije kasno, ali uvijek postoje ljudi koji su zakasnili.

Grgo Mikulić