Hrvatski navijači opet su stajali iza klupe i bili velika, baš velika, pozitivna podrška našoj vrsti. Bilo ih je gotovo stotinu, ali su se čuli kao da ih je tisuću. Španjolci nisu imali šanse. Među njima, na nogoma otpočetka standarno su bili roditelji Krune Simona. I oni su automobilom potegnuli iz Zagreba, a taj put traje, ovisno o šoferu, između sedam i deset sati.

Međutim, FIBA je bila stroga prema navijačima koji su nosili zastave hravstkih boja s natpisom gradova koji su u BiH. Poput Mostara, Neuma ili Posušja, pa su te zastave oduzimali ljudi iz osiguranja s čime se naši navijači baš i nisu slagali, piše Jutarnji list.

Još manje s time da ih nisu dobili nazad nakon utakmice. FIBA ima pravilo po kojemu ne smijete imati zastavu na kojoj je ime grada iz druge države, što god to značilo…

Još je najbolje da zabrane igrati za Hrvatsku igračima rođenim u Mostaru i Hercegovini, recimo Bojanu Bogdanoviću, Darku Planiniću, mladom Benderu ili Ramljaku…

Svejedno, navijači i njihova pozitiva s tribina veliko su osvježenje dosadašnjeg dijela Eurobasketa. Ne računajući blizinu Slovenije, do sada su uz Hrvate bili samo navijači koje su naši igači osobno poznavali. Ovo je sada već naznaka nečega većeg, puno većeg…

Kao što je to uostalom i sam parket…