Vojni ataše Veleposlanstva SAD-a u Hrvatskoj, brigadir Robert S. Mathers posjetio je na Pulmologiji splitskog KBC-a teško oboljelog umirovljenoga hrvatskog branitelja Vinka Pehara.

Prvi razlog posjeta je pomoć u liječenju bolesnom Peharu, a iza svega se krije začudna, gotovo nevjerojatna priča o milosrđu i poštovanju prema američkim žrtvama stanovnika sela Stubica kod Ljubuškog. Stubičani su se naime, punih šezdeset sedam godina skrbili o posljednjem počivalištu jednog američkog vojnika, člana posade bombardera B-17 kojeg su na povratku iz Rumunjske iznad Čapljine pogodili njemački vojnici 18. svibnja 1944. godine, piše Slobodna Dalmacija.

Zrakoplov poznat po imenu “Daisy Mae” pripadao je 99. bombarderskoj grupi i tog dana vraćao se s bombardiranja naftnih postrojenja kod Ploestija, odakle su se opskrbljivale nacističke trupe. Goreći u zraku, bombarder je skrenuo prema Međugorju, napravio luk prema Ljubuškom i pokušavajući izbjeći pad na kuće u Stubici, srušio se osamstotinjak metara dalje.

“Do srušenog aviona dotrčali su mještani, prvi je stigao Vinkov djed Stipe Pehar. Jedan od njih govorio je hrvatski, rekao da ima rodbinu u Dobrom Selu kod Mostara i da ima rođaka Juru Pehara, a to je moj djed”, kaže nam Žare Pehar koji je i pokrenuo akciju pomoći bolesnom rođaku Vinku.

Priča koja je desetljećima ostala skrivena od javnosti dalje teče ovako: trojica od jedanaest članova posade su iskočila i kao ratni zarobljenici razmijenjeni i vraćeni u SAD, jedan od njih je navodno umro prošle godine. Osmorica su poginula te su ih mještani pokopali.

“Umotani su u padobrane i pokopani sa svom opremom i osobnim predmetima. Ništa naši stari nisu željeli uzeti, a znate li što je u to vrijeme predstavljalo padobransko krilo, pravo blago… Sedmorica su pokopana na jednom mjestu, a osmog je moj djed pokopao petstotinjak metara dalje”,  ispričao nam je Vinko Pehar kojeg smo posjetili na bolesničkom krevetu, ali to je samo uvod u zaplet koji slijedi.

Nakon kraja rata, 1947. godine, ostaci sedmorice vojnika predani su vlastima SAD-a i uz počasti pokopani na vojnom groblju Farmingdale u državi New York. Međutim, forenzičari su utvrdili identitet šestorice, a za ostatke iz sedmoga groba bili su uvjereni kako pripadaju dvojici vojnika. No, nije bilo tako!

Osmi vojnik, narednik Miecezyslaus Miaskiewicz ostao je počivati u Stubici! A njegove sestre Christina i Teresa punih šezdeset godina su dolazile na američko vojno groblje i donosile cvijeće, vjerujući da je njihov brat pokopan ondje. Za to vrijeme u tisućama milja udaljenom hercegovačkom selu Vinkov djed Stipe, potom i ostali članovi obitelji te drugi mještani brinuli su se o grobu nepoznatog američkog vojnika pokrivenog bijelim kamenom, palili svijeće i molili za njegovu dušu!

Na mjesto ukopa postavili su kameni križ. Sjećanje na tragični događaj prenosilo se generacijama, sve dok 2011. godine vijest nije došla do američkog vojnog atašea u Sarajevu pukovnika Scotta Schenkinga. Komanda američkih oružanih snaga u Europi poslala je tim istražitelja u Stubicu, a ataše Schenking razgovarao je s preživjelim svjedocima pada zrakoplova.

“Grob je bio udaljen 500 metara od mjesta pada aviona. Priča koju sam čuo od mještana je fascinantna “,izjavio je Schenking tom prilikom. Miasckiewicz je ekshumiran i u SAD otpraćen uz vojne počasti iz sarajevske zračne luke, te pokopan na vojnom groblju.

– Otkriće me vratilo u onaj davni dan kad sam bila djevojčica u šestom razredu i kad je naša obitelj primila stravičnu vijest da je brat nestao na zadatku. Čudesno je kako su se mještani godinama brinuli o grobu našeg brata – isrpičala je Theresa Miaskiewicz za Boston Globe.

“Moj dedo nije znao engleski, nije znao ni kome treba javiti za grob, ali je znao kako se treba ponašati prema pokojniku. Kad čovjek vidi kako se Amerikanci brinu o svojim pokojnicima iz Drugog svjetskog rata ostane zadivljen. A naši su, koje god vojske bili, još razasuti po jamama i masovnim grobnicama, samo iz moje obitelji 17 ih je pobijeno krajem Drugog rata”, komentira Vinko Pehar, bivši pripadnik Druge bojne Četvrte brigade koji je ranjen 6. prosinca 1991. na Sustjepanu prilikom velikosrpske opsade Dubrovnika i četrdesetpostotni je invalid s 1194 dana provedena u Hrvatskoj vojsci.

Od hrvatske države nije tražio ništa. Vjerovali ili ne, njegova obitelj, supruga Ivana i troje djece žive u staroj, trošnoj kućici s dvije prostorije, bez pitke vode i sanitarnog čvora! Kad ga je zahvatila teška bolest, njegov rođak Žare Pehar nije se libio pozvati američke vlasti u pomoć.

“Ova duga priča pokazuje koliko srce imaju Pehari, brinuli su se desetljećima o nepoznatom pokojniku, kad je trebalo uzeli su puške u ruke, a zauzvrat nisu tražili ništa. Vinku i njegovoj obitelji potrebna je žurna pomoć, a znajući koliko su Amerikanci zahvalni onima koji iskažu milosrđe prema njihovim žrtvama, obratio sam se veleposlanstvima SAD-a u Zagrebu i Sarajevu i doista su reagirali na čemu smo im neizmjerno zahvalni”, kaže Žare Pehar.

Liječenje je najvažnije 

“Kao borac znate što je dužnost prema državi i svom narodu i poštujemo to. Dužnost je vojnika boriti se za svoju državu, a dužnost je i države da se brine za svoje vojnike”, kazao je Vinku Peharu ataše Mathers, dodavši kako će se založiti za medicinsku pomoć oboljelom branitelju o čemu je razgovarao i s prim. dr. sc. Irenom Perić s Klinike za plućne bolesti u Splitu.

Brigadir Mathers nam je rekao kako je dirnut pričom o brizi Peharove obitelji za grob američkog narednika, navodeći kako se američka Vlada i danas brine o poginulima iz Drugog svjetskog rata.

“Još je 27 tisuća američkih vojnika nestalih u Europi, a dvjesto na području Hrvatske. Naša zahvalnost prema njihovoj žrtvi neće proći i nikad ih nećemo prestati tražiti”, zaključuje ataše Mathers.