Ravno suvremena civilizacija nije dotaknula niti jednim ružnim tragom. Pa ispada kako je ovaj kraj imao čak i sreću što bivše države u nj ništa nisu ulagale!

Imat ću za tebe nešto ujesen, rekla mi je svojedobno arheologinja Snježana Vasilj, stara prijateljica, znanstvenica koju često pratim kroz par posljednjih desetljeća njezine karijere. Uživao sam izvještavajući s lokaliteta Desila i otkrivanja tajni pradavnih Daorsa, jedno vrijeme ju nisam slijedio, hodopisao sam prateći svoje osjećaje i slučajnosti, a onda me sredinom rujna obavijestila da ima osjećaj da se na lokalitetu Crkvine u Zavali kod Ravnog vjerojatno nalaze neke nedovoljno ispitane stvari, da su neka prethodna istraživanja bila možda nedovoljno detaljna, čak površna, da se prava arheološka struka tu još nije bila dovoljno uporno dohvatila krampa, lopate i metle (“metla je najsavršenije arheološko pomagalo, bilo vazda i bit će vazda!”, rekla je), tražila je dopuštenje za istraživanje, dobila ga te me izvijestila da je projekt otpočela i da budem negdje blizu.

Lijep primjer suradnje

Projekt je započet pod službenim nazivom “Reviziona istraživanja arheološkog lokaliteta Crkvina u Zavali kod Ravnog”. Do realizacije projekta došlo je u suradnji Općine Ravno, Ministarstva za sport i kulturu te Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH i ovo je lijep primjer uspješne suradnje svih strana zainteresiranih za nove znanstvene spoznaje i uljepšavanje arheološke priče u našoj zemlji, a ona je puno bolja i bogatija od sveg do sada rečenoga i otkrivenoga; arheologija u BiH daleko je od podvlačenja crte i konačnog zbrajanja nesagledivog i još neistraženog arheološkog bogatstva, što je, evo pokazalo i ovo istraživanje, kojim marni ljudi općine Ravno žele da se Zavala zaokruži kao turistička destinacija, sa središnjom atrakcijom spiljom Vjetrenicom, manastirom ponad puta u samom zaleđu ovoga arheološkog lokaliteta, i sve će, ako se projekt privede kraju – jer ovo je bila tek njegova prva faza – naknadnim ulaganjem i zaštitom otkrivenoga, te svim popratnim sadržajima koje podrazumijeva ovako biserno nalazište, postati jedna vrsta arheološkog parka, okruženog poljem i rijekom, te prekrasnom prirodom i prastarim selima i brojnim drugim povijesnim objektima.

Tako bi Ravno, golema općina s vrlo malo ljudi, u doglednoj budućnosti mogao imati tjedno više turista negoli stanovnika i, ako do toga dođe, onda su općinari posve uspjeli u ostvarenju tako zahtjevnog plana! Ravno suvremena civilizacija nije dotaknula niti jednim ružnim tragom.

Pa ispada kako je ovaj kraj imao čak i sreću što bivše države u nj ništa nisu ulagale! Izuzmemo li ideologiju, kao nesvakidašnju investiciju, a nju se ovdje tiskalo u golemim količinama, toliko da ju narod nije mogao probaviti u tako kratkom vremenu, te je otperjao odavde, poglavito kada je ukinuta i “oparana” uskotračnica, tada jedini zalog opstanka u ovom surovom podneblju.
Ovdje se za isto polje milenijima bore i čovjek i sunce i voda. I kada se, ili veoma rijetko, dogodi usklađenost: ili je vode previše ili premalo, zapravo je nema kada je najpotrebnija, a kada ju čovjek ne treba, onda vrije odasvud i cijeli ovaj rajski vrt ugniježđen među brdima, potone.

No, znanstvenica, arheologinja Snježana Vasilj, profesorica na Studijima arheologije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, već godinama planira ovo istraživanje, kojim je, eto “zarukovodila” sredinom rujna, neopterećena brojnim nesuglasicama vezanim uz ovaj lokalitet, s temeljima dviju crkava, svetoga Petra i svete Petke, preostalih zidova posve zaraslih u stoljetnu šikaru, okružene s nekropolom od dvadesetak stećaka.

Lokacija Crkvine odmah je uz cestu što iz Ravnog vodi prema Slanom i, čini se da je baš tu bilo središte prapovijesnog života ovdje, na rubu Popova polja. Dok su dani bili još topli, dugi i svijetli, skoknuo sam u par navrata do Snježane i njezine simpatične ekipe, ali oni su još muku mučili s korovom, potom se struka napokon počela zarivati u zemlju, u i oko ostataka dvije crkvice, svetoga Petra, starohrvatsku crkvu koja datira negdje u 12. stoljeće, te pravoslavnu crkvicu svete Petke, oko četiri stoljeća mlađe.

No, to samo zvuči tako jednostavno, jer pravoslavci tu činjenicu neće nikada službeno, ni s crkvene, a kamoli će sa političke strane! Te je u narodu dolazilo do svađa, čak i “do noža”, padala je krv, a svađa nikada nije ni prestala, jer se Hrvatima i katolicima branilo ovo područje držati svojim svetištem, a i neke tužbe i presude govorile su upravo to, pa je sve kroz duga stoljeća, eto “bilo srpsko”. Ispisane su tone papira oko ove nevolje i otimačine, i nisam smio Snježani reći koliko me baš taj dio priče zanima – ako bi ju njezino istraživanje “otkopalo” – jer bih ju vjerojatno razočarao: njoj je arheologija početak i kraj svega, a povjesničarima i ostalim znanstvenicima prepušta sve drugo.

Nisam joj čak rekao ni da znam da se sveštenstvo iz prastarog manastira u Zavali, koji kao spušten s neba dominira zapadnom stranom Popova polja, žalilo na odobravanje iskopavanja, da je tražena zabrana istraživanja ili barem nazočnost stručnjaka iz Banje Luke, da je izlazila i kompetentna državna komisija “na lice mjesta”, ali nikakvog razloga za zabranu nije moglo biti, i arheologinja je otpočela sa istraživanjima, pod koja bi se dalo podvesti i uklanjanje zmijskih gnijezda i rastjerivanje poskoka, koji su se tu naselili kroz posljednje stoljeće, zaposjedajući svaki dio zemlje kojega su napustili ljudi. Sve to događalo se dok sam ja hodio po i oko Rasna, na krajnjem zapadu, dok me nije stigao poziv s krajnjeg jugoistoka zemlje: Gdje si, ma štaš sad tamo, dolazi odmah ovamo!

I ja, tamo… zapravo, početna istraživanja i prve rezultate koji su izvirali ispod zemlje Snježana mi je bila zatajila, jer je nastupilo vrijeme kiša i sve je mjesec i više dana bilo potopljeno, a ona se s ekipom skrivala pod krovišta rijetkih kuća ovdje, pa su svi danima bili mokri i prehladili se, a onda su nastupili ovi vedri dani i mrzle noći. Nevolja je što se u Ravnom nema gdje prespavati, baš nevolja, ali će rezultati ovih istraživanja i to sigurno u budućnosti promijeniti.

Istraživanja imaju pridjev reviziona, jer je Milan Vego ovaj lokalitet istraživao 1957, a rezultate istih objavio u znanstvenom radu, u Glasniku Zemaljskog muzeja u Sarajevu, dvije godine kasnije. Razlogom istraživanja bili su mu zanimljivi reljefi oltarne pregrade koji su se pripisivali crkvi svetog Petra, s ovog lokaliteta.

Oni se danas nalaze uglavnom u Muzeju Hercegovine u Trebinju i ti izlomljeni fragmenti ukrasa i tipični starohrvatski “pleteri” trebali su još davno rasvijetliti ovu priču, ali očito – nisu. Vegina istraživanja trajala su dugo i imao je na raspolaganju sve što je i koga god je htio, ali znanost se stalno sučeljavala sa sumnjom da sve nije dovoljno istraženo. I Snježanu Vasilj to je opterećivalo, tu nikakve sumnje nema, premda mi to neće potvrditi, tek će mi reći da je “Vego datirao crkvu Svetog Petra, zaključivši da je iz 12. stoljeća…”, što je ok, ali to su znali i povjesničari, no, nema veze, očito je stari profesor ovdje bio malo “zaribao”, pa se sada bacilo na ovu reviziju istraživanja, a on sam imat će u životu brojne nesuglasice s mnogim stručnjacima, koji nikako nisu htjeli pristajati na njegove zaključke, pa sam se dokopao ponečeg od tih rasprava iz vremena živa Vege, osobito njegovih sporenja s prof. dr. Miroslavom Palametom, ali i drugim znanstvenicima.

Srpska “strana” – tko bi rekao da u ovoj vrsti znanosti postoje strane! – pak je bila zadovoljna Veginim istraživanjima, no, i toliko godina poslije, dobri stari Vego eto usred crkve svetog Petra uopće nije primijetio još jedan golemi stećak! A da je samo još malo zakopao…

No, Snježana nastavlja kao da ništa nije čula i dohvaća se dijela priče kojim me na neki način – časti. To uistinu tako shvaćam, jer još nitko u javnosti ništa o svemu ne zna, zvala je samo mene i kolegu Nihada Zečevića, urednika Dokumentarnog programa na BHT-u, autora koji je specijalizirao arheološke teme i pravi sjajne programe “Novih avantura”.

No, Nihad tada ništa nije mogao uraditi, jer sve je bilo pod vodom, ali mislim da je već ovaj vikend otperjao dolje i valja nam očekivati prvu emisiju.
Odmah će mi izdiktirati, kao da me nikada nije srela, ledenim jezikom činjenica, valjda pazeći da mi ne da neke podatke koja bi ona trebala navesti u izvješću prema državnoj Komisiji…, ili u znanstvenom radu, no svejedno, oduševljen sam viđenim, a prenosim ono što mi je rečeno: “Prva faza ovih istraživanja ukazala su na niz novih saznanja. Prvo: na površini unutar crkve svetog Petra u cijelosti, naišlo se na dvije razine grobova…”.

Tu naglašavam da je katolicima uvijek prebacivano kako se “ovdje nikada nisu kopali (sahranjivali) i da to njihovo ne može ni biti i ovime je Vasilj oborila tu višestoljetnu nametanu, ali od austrougarskih i jugoslavenskih vlasti, prihvaćanu tezu, evo napokon – pokopanu.

Premda znanstvenicu to vjerojatno nije zanimalo. S druge pak strane, katolici (ma šta i ja foliram, tu se u suštini nikada nije radilo o pravoslavnima i katolicima, tu se, brate mili, radilo o Srbima i Hrvatima i srpskoj službenoj svemoći kroz sve to vrijeme!), ovdje su se okupljali o Petrovdanu kroz stoljeća, spominjali su se grobovi, a narod ovdje nikada nije prestao spominjati kako je baš u ovoj crkvi “pokopan knez Pavlimir”, netko ga je nazivao i banom, netko vojvodom, a ponetko i samim kraljem.

Pročačkat ćemo malo i to, no sada je važnije što Snježana dalje navodi: “Među pronađenim grobovima je i drevna grobnica. U dva slučaja radi se o dva sekundarna groba s ostatcima osam i sedam osoba. Oblikom, riječ je o pravokutnim grobnim jamama, većinom sagrađenim kamenim pločama i obrađenim kamenim blokovima. Za vezivo je korištena smjesa vapna i sitnog pijeska.
Među grobovima izdvaja se monumentalna grobnica, kako po dimenzijama – tako i po načinu gradnje. Rađena je od monumentalnih kamenih ploča, dobro obrađenih i premazanih žbukom (isti sastav), što upućuje da se radilo o ugledniku, jer mu je tijelo položeno u grob potpuno zalijepljeno žbukom. Očito se radilo o nenadanoj smrti i grobnica je bila posve svježa…”.

Snježana kopa dublje

Ta grobnica bila je prekrivena ogromnom monumentalnom pločom, koju je arheologinja Vasilj podignula i ustanovila zamjetne tragove devastacije, osobito u potezu glave i grudi, ondje gdje se uglednijeg pokojnika vazda sahranjivalo sa statusnim ukrasima, pa ovo i dodatno upućuje da je osoba bila sahranjena s pripadajućim prilozima.

Snježana je posve uvjerena “kako na to sugerira u žbuku fiksiran dio staklene posude, koje je gornji dio pri devastaciji otuđen, a obloga joj je ostala fiksirana za žbuku, kao i tijelo pokojnika. Dio kostiju je odvojen, a preostali dio ostao vječno u toj žbuci”.

E, sad, očito je da pljačke grobova datiraju iz njihovog nastanka, jer, kad bi u dvorazinske grobove naši dični davni kršćani sahranjivali jednog, istovremeno bi podigli ploču iznad prethodnog pokojnika i jasno je vidljivo kako su svi skeleti razbucani, ali je vidljivo kako su glave okrenute prema zapadu, a noge prema istoku. Vasilj i njezini suradnici, Darko i Mirko Lečić i Aleksandar Saša Soranić, svi iz ljubinjskog kraja, te studenti Dijana Krešić (cura je s Goranaca i bila mi je stalno pri ruci dok sam obilazio njezin zavičaj, mislim da je u fazi doktorata, op. a), Ivana Budimir i Slavko Popović kopaju dalje.

I dublje… Jedna senzacija (zasad) nije daleko.

Dragan Marijanović/oslobođenje