˝Udarila, rođo, svicka kriza. Svukud čemer, plač i jadikovka. Staro – il od godina manito, il posve onemoćalo; a mlado neće ništa radi. Nu, čeljad imacka i jopet žive – kupuju, prodaju, priprodaju, pa tako, jedanput, dvaput, triput, stoput u krug, dok je i svita i vika, i mudra roda Kikaševa!˝
Sigurno ste svi na našim televizijskim ekranima jednom naišli na kultnu seriju ˝Prosjaci i sinovi˝. Ako ste pogledali bar jednu epizodu, nastavili ste gledati i dalje i čuditi se kako je moguće da je nešto tako kvalitetno i reprezentativno i u današnje vrijeme. To će posebno razumjeti ljudi iz Imotske krajine jer ipak je pisac knjige Ivan Raos bio iz Medova Doca. Raos je bio vrhunski književnik i poznavatelj svog kraja. U njegovoj knjizi svaka rečenica je slikovita, smislena i istinita. Imotska krajina specifično je podneblje i nepresušni izvor inspiracije za književnike i pjesnike.
Prosjački zanat u seriji se prikazuje na vrlo zanimljiv način. Kikaš, koji je najstariji prosjak uči svoje mlađe potomke kako treba prositi i zaraditi za svoj kruh. I uspijevalo im je, po seriji bili su majstori za prevariti i isprositi. Kikaš je najveći utjecaj imao na Matana koji je središnji lik romana i serije. Naslijedio je od djeda snalaženje u životu jer mu je ipak on od malena bio najveći uzor u svemu. Matan je bio galantar i lik koji nikome nije dopustio da mu pomrsi račune. Neustrašiv i svojeglav u svojim naumima dogurao je i ˝preko˝ granice. Njegove švercerske vještine nije mogla ni sama ˝Dektiva˝ otkriti koja ga je pratila u stopu.
Što se tiče ljubavi, život ga je povezao s Nušom, običnom djevojkom koja je bila zaslijepljena njime. Odnos prema njoj pomalo je bio grub i oštar, no unatoč tome osjeća se kemija među njima. Rečenice po kojim će Matan ostati zapamćen su: ˝Tri koraka dalje od mene silo nečista!˝ kako je govori svojoj dragoj, i rečenica u kojoj joj nikad nije dopustio da kaže da je išta njihovo, već je tražio da se ispravi i kaže ˝tvoje moj Matane˝. Ipak, uvijek se vraćao svojoj Nuši jer je ona bila njegova sigurna luka.
Lik Šunje, Matanovog kolege u švercanju odlično ocrtava još jednog snalažljivog čovjeka koji se snalazi i bori za život. Dio serije u kojem Šunje na sudu priča kako je švercao preko granice i pokušava sudu na ˝priglup˝, ali ujedno i pametan način izbjeći kazati istinu.
Moglo bi se spomenuti još likova kao što su: Vrtirepka, Livoguza, Don Pavle, Poprda, Divac.. Svi ti likovi jedinstveni su primjer onog vremena u kojem je Raos živio. Sam Ivan Raos sigurno je napisao knjigu jer nije želio da ovakve priče izgube svoje značenje i da ostanu zapamćene do današnjih dana. To mu je i uspjelo, posebno zbog izvrsne serije u režijiAntuna Vrdoljaka koji je s mnogo uloženog truda seriju učinio remek djelom. Serija je zapravo svjedok svega onog što je ostalo karakteristično i danas samo na drugi način. Uvijek će biti švercera, galantara, torbara, samo su oni u modernom vremenu u sofisticiranijem obliku.
I danas, kad prođete kroz Imotsku krajinu osjetit ćete duh serije i romana koji su prisutni. Sav taj krš, pejzaži nisu se mijenjali. Ljudi su ipak drugačiji, ali poprilično s elementima ˝Prosjaka i sinova˝. Matan je njihov zaštitni znak i primjer kakav bi Imoćanin trebao biti. Inače i danas su Imoćani poznati kao snalažljivi i svojeglavi ljudi, često i uspješni, humoristični, skloni kojoj psovci, ali u suštini tog krša koji ih krije srčani i dragi ljudi.
˝Sve ti je Amerika, di nije ovo naši kamen, ovi ždral, ovo naše sunce, i slavići i vrane, naše vrisi, naša misečina. Sve ti je Amerika. Svudi ti se manta, a ovdi bistri. Svudi pijano teturaš, a ovdi, Matane, ovdi živiš. Ja tamo nisam živila˝
To su riječi Vrtirepke, žene koja je uvijek žalila za svojim krajem i običajima u dalekoj Americi. Tako i danas, svi oni koje život odnese dalekim putevima s radošću i ponosom vraćaju se u svoje zavičaje tamo gdje su odrasli. To su mjesta gdje pripadaju, koje vole i zauvijek nose u srcima.