Sreća nas je pratila tog nedjeljnog prijepodneva, dok smo se divili starom kraškom vinogradu, u kojem loza, trešnje, jabuke i po koji orah, rastu doslovce iz kamena, očuli smo žamor.

Puteljkom naiđe skupina žena, djece i odraslih muškaraca. Već nepuna dva desetljeća, pješače do crkve, jer zbog graničnih kontrola automobile ne mogu koristiti!?

Selo je Jabuka, u grudskoj općini, malo, ubavo, u okruženju kraških vrtača omeđenih visokim suhozidima, jedan je od zadnjih odsjaja tradicijske Hercegovine. Paradoks je u tome što putnici koje smo sreli, ne mogu do crkve koja je također na teritoriju BiH! U rukama stvari, nose rodbini na poklon. Kratko upoznavanje i poteče priča o njihovom slučaju, o kojem je već pisano:

“U zadnje vrijeme nešto se kreće, angažirali smo i načelnika općine Grude, Ljubu Grizelja, koji nam je čvrsto obećao da ćemo za Božić do crkvu novim putom, u autima. Trasa je obilježena, prosječena samo da strojevi iziđu”, kaže Radoslav Roso, a zatim pojašnjava:

“Bilo je različitih pokušaja da se naš problem riješi, ali nisu urodili plodom, kao što vidite mi i dalje u crkvu idemo kroz ograde. Ovih petnaestak stalnih žitelja Jabuke nemaju problema jer su prema važećim propisima mogli izvaditi propusnice, međutim problem je za desetak obitelji koje žive u i oko Makarske. Ja sam recimo zbog posla prijavljen u Makarskoj, ali ovdje dolazim svaki vikend, sadim krumpir, uzdržavam lozu…, ali se zbog tih 700 – 800 metara neprobijenog puta, mučim doći do crkve. Pazite, da bi sve bilo prema propisima, ja bi do crkve koja je od Jabuke udaljena nepuna tri kilometra, trebao preći 49(!) kilometara, preko Orahovlja. Dakle, u oba smjera 98 kilometara, da bi se pomolio za moje pokojne!?”

Dosta puta proteklih smo godina bili izigrani, ali ovoga puta načelnik Grizelj, je čvrsto obećao da će se problem konačno riješiti. Mi ćemo s naše strane dati doprinos, koliko možemo, ali ne možemo mi praviti put”, naglašava Radoslav, kojeg dopunjuje suputnik Mate Roso:

“Rosa je, jutros smo mokri do koljena došli u crkvu, a i kazna smo se naplaćali nizašto. Ako se netko bavi nedozvoljenom djelatnošću treba ga kazniti, neka puste obične ljude. Moj zadnji slučaj zbio se prije mjesec dana. Potjeram metar drva, računam pitat ću graničnu policiju može li me pustit. Računam, ako puste, puste, ako ne puste ja ću nazad pa okolo. Međutim, oni meni odmah naređuju da stanem u stranu, a na koncu su me nakon konsultacija s upravom priveli u Vrgorac. Sad će i kazna. Kakvi su ni ovuda nam nije svejedno, iako je ovo teritorij BiH”, jada se Mate, dok Radoslav domeće:

“Vidite, ove izbjeglice iz Sirije, prođu po petnaest država i nikom ništa, a nas muče godinama. Jedino u slučaju sahrane na prave probleme, puste nas dva sata, ali kakva je i to sahrana pod policijskom stegom. Ima ljudi ne dolaze na sahranu zbog problema s granicom. Zato nam je put preko našeg teritorija neophodan, a onda neka se oni misle, njihove dvije kuće su na našem terenu”.

Savjetuju nam da ne idemo dalje, jer ćemo sigurno imati problema. Zbog snimljenog materijala prihvaćamo sugestiju. U povratku, na ulazu u selo srećemo Milenka Rosu najmlađeg stanovnika Jabuke, koji ponavlja ono što smo već čuli:

“Načelnik nam je čvrsto obećao. Naše je bilo da očistimo i pripremimo trasu, ostalo će mašinerija”.

Naravno, ima i nevjernih Toma, međutim među stanovnicima Jabuke, stalnim i vikendašima prevladava optimizam, nakon duge borbe tijekom koje su “obijali tuđe pragove”.

VL