Dotaknuti dno da bi konačno došlo do glave da treba konačno otvoriti oči i suočiti se sa samim sobom, put je koji je prošla ili još uvijek prolazi velika većina štićenika Zajednice “Susret”, ustanove za liječenje ovisnika koju je prije 25 godina pokrenula tadašnja časna sestra Bernardica Juretić, kao prvu takve vrste na području Hrvatske.

Tijekom svih ovih godina, kroz ovu udrugu prošlo je nekoliko tisuća ovisnika, a prema procjenama stručnih djelatnika, gotovo njih 70 posto izvuklo se iz pakla ovisnosti uglavnom droge, ali i kocke, alkohola ili svega kombinirano.

Začarani krug

– Dok nisam udrija glavom o pod, dok nisam izgubija ama baš sve, i posal, i stan i samog sebe jer san pomišlja na suicid, nisam moga doć sebi. S 35 godina san se počeja drogirat i to onako usput, radeći kao konobar. Dobro san zarađiva, ali me taj posal ubija psihički i fizički. Počeja san uzimat heroin da bi se malo smirija, al on te brzo uzme cilog. Upa san u začarani krug, drogiranje, kocka, čak san na kraju i stan proda jer mi je treba novac. Mislin da sam potrošija oko 700 tisuća kuna samo na kocku…

Nakon par miseci bez krova nad glavon osjetija san da moran nešto napravit i javija se u zajednicu. Evo, tu san 28 miseci i brzo izlazin vani. Valjda će bit dobro – priča nam jedan od štićenika terapijskog centra u Cisti Velikoj, 45-godišnji Splićanin, dok ručno brusi prozore.

Tog vikenda Zajednica “Susret” organizirala je veliku radnu akciju uređenja kuće u Cisti povodom 25 godina djelovanja, kojoj su se pridružili djelatnici, volonteri i simpatizeri. Štićenicima je to sastavni dio terapije jer tijekom svog boravka, koji traje dvije godine, ionako sve moraju raditi sami. I čistiti, i prati, popravljati, saditi voće i povrće, šta god treba. Najteži je ipak rad na samom sebi, što priznaje i naš sugovornik, koji će nakon izlaska iz komune u jednu komunu u Rijeci, gdje je našao posao preko javnih radova. Borba za život tek je pred njim.

– Najlakše je proći krizu, ali sebi priznati da si izgubio bitku, dignuti bijelu zastavu i reći sebi da si ovisnik i da više tako ne ide, e to je jako teško. Ovdje, među tridesetak momaka, trebaš se ogoljeti do kraja, otvoriti se i dopustiti drugima da dođu do tebe. Ovdje je sve suprotno od onog što smo živjeli na ulici. Tu vrijeme sporo prolazi. Ide se korak po korak, čini ti se da nećeš to moći izdržati, ali ide. Svakim novim danom ide i osjetiš kako skidaš naslage sa svog bića i dolaziš do suštine. Shvatiš da želiš normalan, uobičajen život, posao, obitelj, djecu… – rječito nam dočarava svoj križni put bivši ovisnik, danas asistent pri zajednici. On je jedan od onih koji se brinu za nove momke koji ulaze u program.

Droga je daleko iza njega, a kod kuće čekaju ga djeca i žena.

Rad kao terapija

– Često me ljudi pitaju zašto sam se počeo drogirati, jesu li bili krivi moji roditelji, a ja im kažem da sam kriv isključivo ja, nekad jako nesigurna osoba. Danas imam svoju djecu i želim s njima graditi prisan, prijateljski odnos pun razumijevanja, želim sudjelovati u njihovom životu i nikad ne zaboraviti što sam bio, da me podsjeti koliko sam bio pao – kaže nam ovaj 40-godišnjak.

“Ako imaš vremena za čovjeka, ne gledaj na zvono”, poruka je ispisana na kamenoj ploči ispred kuće u Cisti. Voditelj centra sociolog Toni Grgić priča nam kako uz detoksikacijsku terapiju, radnu terapiju i druge tretmane, štićenici prolaze kroz individualnu, psihološku rehabilitaciju.

– Dolaze nam ovisnici o drogi, kocki, alkoholu… Uglavnom su to kombinirane ovisnosti. Momci imaju od 18 do 45 godina, a trenutno ih je tridesetak u Cisti. Nismo vjerski orijentirani, nema zabrane gledanja televizije, ali psovanje i neprimjereno ponašanje je zabranjeno. Rad na sebi je najvažniji. Pristupamo im kroz podršku stručnih timova, ali i pomoć bivših ovisnika.

Cilj nam je da se nakon izlaska iz centra vrate u matičnu okolinu, da se doškoluju, prekvalificiraju, da nađu posao, u čemu pomažu javni radovi i državni poticaji za poslodavce. Naravno, sve je na njima samima – veli Toni.

– Ajmo malo bit ozbiljni, rekao sam sam sebi, javio se u zajednicu i rekao da sam ovisnik. Trebalo mi je 17 godina za to – priznaje Vedran Cota, 33-godišnjak iz Zagreba. Pola programa u zajednici je prošao. Poput ostalih, budi se u 7 ujutro, dan provodi u uobičajenim poslovima oko kuće i u kući, te u psihološkim tretmanima, razgovorima, samopomoći, sve do 10 navečer kada je vrijeme za počinak.

Druga šansa

– Otkako otvorim oči dok ne zaspem, preispitujem samog sebe. Želim ovo dovesti do kraja da se više nikad ne vratim u ovakve ustanove… Počelo je s bombonima i partijima još tamo krajem osnovne škole, a nastavilo se heroinom i metadonom, dilanjem, pretakanjem iz šupljeg u prazno.

Imao sam novca od konobarenja i dilanja, pa nisam nikad krao. Prije sam igrao nogomet dok nije došla ozljeda, pa sam sport zamijenio heroinom i ostalim drogama. Na ulici je sve dostupno, samo danas djeca puše travu s kemijskim spojevima, heroin je nekvalitetan pa ti srce može stat u sekundi, a bomboni su od nekadašnjih 180 kuna došli na 30 – govori Vedran. Što će nakon što završi program, pitamo ga.

– Ne gledam datume. Ne znam ni gdje ću se vratiti jer sam odavno otišao od staratelja. Posao nemam, ali ovo želim dovesti do kraja. Konačno početi živjeti – kaže nam i na zvuk zvona ide pripremiti stol za ručak. Stiže fažol i suho meso za 30 mladih ljudi gladnih druge šanse.

Piše Merien Ilić
Foto Vojko Basic Hanza Media
slobodnadalmacija.hr