Posebno poznat po svojim ultramaratonskim rezultatima, Stipe (Ćipa) Leko iz Ledinca kod Gruda (rođen 26. 12. 1951. godine), je svestran sportaš koji se bavio i nogometom, planinarenjem te biciklizmom, piše Dnevni list.

Svoje najveće rezultate je ipak postigao u dugoprugaškom trčanju. Trčao je ultramaratone prije 15-20 godina kad je to kod nas stvarno bio prilično egzotičan sport (iako ni danas nije puno bolje). Ipak kao i većina kod nas krenuo je s nogometom, i to u Banjaluci gdje je živio od 1963. godine, školovao se i osnovao obitelj. Za loptom je trčao do 25. godine kad je doživio tešku ozljedu, lom obje potkoljenice.

– U vrijeme oporavka sam počeo trčati rekreativno kako bih se pripremio za nastavak nogometne karijere, ali kako sam bio već oženjen i imao odgovoran posao, te još i pritisak obitelji, prekidam nogometnu karijeru, pojašnjava Stipe Leko.

Do svoje 40. godine je trčao duge pruge dosta dobro.

– Od 1978. do 2000. godine sam istrčao oko 30 maratona, kaže Leko.

Najveće postignuće

Ratna 1992. godina ga odvodi u Rijeku gdje je trčao za AK Kvarner – Autotrans. Od 2001. godine polako počinje eksperimentirati s većim dužinama od maratona pa je trčao sljedeće dionice: 2001. godine Makarska – Ledinac u dužini od 80km, 2002. godine Ledinac – Sinj 107km, 2003. godine Ledinac – Dubrovnik 180km za 18 sati. Sve su to bile solo utrke, ali koje su primijećene pa je konačno dobio pravu priliku.

– Dobio sam poziv HAS-a (Hrvatski atletski savez) da u suradnji s Ministarstvom sporta, Olimpijskim odborom, gradom Zagrebom i Slavonskim Brodom, pokušam istrčati dionicu Slavonski Brod – Zagreb u dužini od 225km.

Bilo je to 1. na 2. svibnja 2004. godine.

– U 21 sat sam krenuo iz Slavonskog Broda starom cestom za Zagreb, preko Nove Gradiške, Novske, Kutine, Ivanić Grada, Sesveta do Zagreba gdje sam stigao u 20.40 sati (odnosno za 23 sata i 40 minuta). Kad sam istrčao Dubrovnik to je već bio najbolji rezultat u Hrvatskoj, a kako je istrčan za kraće vrijeme od 24 sata, to se išlo na ovu utrku, ispričao je Leko.

U Zagrebu je imao doček od oko 1.000 ljudi, a između ostalih su tu bili i Josip Čorak, olimpijski prvak u hrvanju, legendarni vaterpolist Dubravko Šimenc te gradonačelnik Zagreba Milan Bandić.

– O kakvom se naporu tu radilo, reći će i činjenica da sam težio 73kg na startu, usput popio oko 20l tekućine, da bi na cilju imao 61kg. Ovaj rezultat mi je najvažniji u karijeri. Zbog uloženog napora i zato što sam ga istrčao sa 53. godine, govori Ćipa.

Istrčanih 225km je i Atletski savez BiH priznao državnim rekordom na 24 sata.

Tri svjetska prvenstva

Kaže da je u pripremi pravio greške.

– Od moje kuće u Ledincu trčao sam u Međugorje i nazad 65-70 km, bez ijednog gutljaja napitka i zalogaja čokolade, banane ili bilo čega. Naravno, pogibeljno za sve organe, no psihološki mi je to toliko pomoglo, da sam bio uvjeren kako ću izdržati i predviđenu utrku, ispričao je Leko.

Nakon ovog rezultata HAS ga je tri puta slao na Svjetska prvenstva u disciplini trčanja na 24 sata, u Austriju 2005., Tajvan 2006. i Kanadu 2007. Trčao je redom 170km, 160km i 180km.

– U Austriji sam bio možda najspremniji u čitavoj karijeri, očekivao sam rezultat od 250km, ali povreda mišića u predjelu kuka, za koji nisam znao ni da postoji, me spriječila. Nijednom nisam imao nikakvu logistiku, uvijek sam bio sam i imao neke pehove koji su me spriječili da napravim ciljani rezultat. Utjeha mi je bila u tome da sam na dva zadnja prvenstva bio najstariji sudionik na cilju, zaključio je Stipe Leko koji je od 2010. godine opet u rodnom Ledincu kod Gruda.

Sportski podvig BiH 2004.

Kao bitna sportska postignuća Leko spominje i svoje biciklističke ture među kojima je najduža do Belog Manastira, 470km za 20 sati. Kao planinar pohodio je Alpe, Olimp, Musalu, Tatre, Akonkagvu.

– Jedno od najznačajnijih priznanja je pehar za sportski podvig godine u BiH za 2004. godinu. Tu su i Zlatna Medalja grada Zagreba za izuzetan doprinos razvoju sporta, pehar Atletskog saveza BiH 2008. te plakete i povelje Rijeke, Gruda, Banjaluke.

Otvoren savjetovati mlade

Stipe Leko ističe da je otvoren za dati savjet trkačima dugih dionica, naročito što se tiče psiho priprema.

– Mladim trkačima bih poručio da ne žure. Zašto mi je ovo na prvom mjestu – stoga što znam da većini onih koji tek ulaze u svijet trčanja se žuri, htjeli bi odmah rezultat. Za rezultatom se ne ide, on dolazi ili ne dolazi, ovisno o tome na koji način prilazimo svom  bavljenju trčanjem. Osnova trčanja nije rezultat, pa tako ne smije biti ni cilj. Uvijek moramo imati na umu da je pobjednik onaj koji može više durati umor i bol, preboljeti krizu, a to su oni sa jačim karakterom. I karakter se “bilda”, poručio je Leko.

Trčanje nekad i sad

Povukao je paralelu između trčanja nekad i sad.

– Iako ni sad nisu razbijene sve predrasude, kako je to bilo u vrijeme mojih početaka dočarat će vam jadanje moje starije sestre: “Jedan mi brat umro, drugi malo pije, trećeg mi napustila žena, a Ćipo mi protrčao”. No nije zamjerati ženi koja ne zna šta znači trčanje za zdravlje i raspoloženje, vitalnost i štošta, ali na našim prostorima imamo fakultetski obrazovane ljude, koji ne iz neznanja, već poznatog našeg jala, netrpeljivosti i zavidnosti, pričaju okolo o trkačima kao luđacima. No, ne obazirimo se na njih. Danas, na moju radost stanje je mnogo drukčije, zahvaljujući mnogim udrugama i entuzijastima koji se nesebično zalažu za promociju ovog sporta.

OSOBNI REKORDI

24h                  225km (S. Brod – Zagreb)

Maraton           2:39:45 (Maribor)

Polumaraton    1:13:50 (Kranj)

10.000m          33min (Banjaluka)