Ne može joj se naći trag ni na Facebooku ni na internetu, pogotovo u pisanoj literaturi, a ona postoji, laički kazano, 3000 godina. Riječ je o gradini na brdu Klobuk visokom 478 metara. Sjeverozapadni dio brda, nakon rasjeda, nešto je niži i zove se Gradina. Našli smo metalnim klinom u kamenu obilježenu najvišu kotu koja je, opet prema procjeni, 440 metara iznad razine mora. Na Gradinu iznad Borasovih kuća doveo nas je jesenašnji odron kamene gromade, kada su nas pozvali mještani kako bi uz pomoć novinara odblokirali cestu. Od mještana smo tada čuli da se dio brda s kojeg su se odlomile stijene zove Gradina, piše Večernji list BiH.

Za onoga tko je od rođenja svaki dan gledao u to brdo intrigantan podatak. Na istočnoj strani, dijelu zvanom Markovište, nalaze se temelji crkvice, prije nešto više od deset godina izgrađena je i kapelica, još istočnije je najviši vrh Klobuka, a na zapadu iznad rasjeda do pojave smreke, poslije kiša, na suncu se presijavao ljuti krš. Kako su nam sugovornici Nikola i Željko Boras tada spomenuli da se na Gradini vrlo žito, čim se pružila prilika, s Vinkom Hercegom, ljubuškim zanesenjakom u arheologiju, krenuli smo provjeriti, zbog strmog terena na sve strane, tu nevjerojatnu tvrdnju. Početak nije obećavao, međutim, nastavak pohoda donio je iznenađenje. Riječ je o impozantnoj gradini, specifičnoj po tome što je unutar bedema imala i obradive površine. Upravo na tim površinama stanovnici Brda vrli su žito, sadili krumpir…

– Ovo je pravo čudo – započeo je Vinko analizu viđenog.

– Ova prapovijesna gradina imala je kontrolu prostora na sve četiri strane svijeta. Na istok je imala pregled gotovo cijelog Ljubuškog polja, dolinu rijeke Trebižat (na tom dijelu lokalni naziv je jednostavno Rika), na sjever uz dolinu rijeke imala je pregled brdskog masiva sve do Čvrsnice i Vrana, na zapadnu stranu držala je kontrolu nad Vojnićkim poljem, Dolama, Kašćem i ograncima biokovskog masiva, dok su prema jugu pregledni bili Veljačko polje, Rastok, brda Zveč, Šubir… Iliri su zaista znali gdje podizati gradine – zaključuje Herceg te, opisujući samu gradinu koju smo nekoliko puta, što sačuvanim zidom, što kroz šikaru, “premjerili”, nastavlja: – Cijela sjeverna i dobar dio istočne strane imaju veliki suhozidni bedem u dužini od 230 do 250 metara, koji na istoku završava klisurom Orlove stine. Na osnovi iskustva i skromnih nalaza na koje smo naišli, ja bih ovu prapovijesnu gradinu smjestio u kasno brončano ili u starije željezno doba, tj. 1200. – 700. g. pr. Kr. ili 3200 – 2700 godina starosti. Na taj zaključak upućuju fragmenti keramike koji se mogu naći između stijena. Uz sve to, vidljivo je da Gradinu nismo prvi posjetili. Uz pročišćeni nekadašnji put, bilo je i kasnijih znatiželjnika, koji su tu bili slučajno ili s nakanom, tek nema tragova devastacije. U svakom slučaju, Gradina je bila moćna zajednica naših predaka, moguće Ardijejaca koji su tu mogli čekati i dolazak Slavena. Preko Orlovih stina do gradinskog naselja ne mogu ni današnji alpinisti, sa sjevera je bio moćni trometarski bedem, na kojem je u nekom kasnijem razdoblju formiran zid širine 0,70 i visine 1,5 metara, prema jugu je također bedem i strmina.

Tako da je prvo pitanje nakon silaska za mještanina Nikolu Borasa bilo – kako se na tu visinu dopremalo žito:

– Kako? Krvavo je to žito bilo, gdje ga je trebalo donijeti. To su bile muke. Nije kao danas, teško je bilo vrijeme. Živjelo se od duhana i žita. Narod je tada spasio odlazak u treće zemlje. Nas je devetero djece bilo, osam sinova, svi smo radili. Kad smo poskočili, bilo je svega. Prvi kupili traktor pa auto, držali gostionicu kod škole u Klobuku. Kad sam se vratio iz Njemačke, tu na tim njivama proizvodio sam po 10 tona lubenice, prodavao je do Duvna, a smokve sam prodavao do Livna. Imamo mi tu vodu, bunare koji ne presušuju. Ako ga danas izliješ, ujutro je dopola pun. Lijepo je ovo mjesto, ali otišli su ljudi… – pripovijeda interesom zadovoljni Nikola kojem se pridružuje i sumještanin Mario Artuković. Iako je dosta mlađi od Nikole, reče da se i on sjeća kada se na Gradini radila zemlja.

– Čuo sam da se i žito vrlo. I mene je zanimalo kako su ljudi gore nosili žito pa vrli. Znam da gore stalno ima vjetra, što je dobro za provijavanje žita, ali muka je i pješice gore doći – zaključuje Mario. Odgovor na to pitanje već je sociološka tema. Zemlju u podnožju toliko se cijenilo da bi izgradnja guvna za vršidbu žita za ljude prije samo pedesetak godina bila luksuz. Zato su u znoju lica svog poslije žetve na brdo izgonili snopove na konjima. Žene su prtile snopove i iznosile na Gradinu, doznajemo kroz razgovor sa sugovornicima. A da put ne bi bio uzalud, možemo konstatirati da će nakon posjeta mještani povesti računa o lokalitetu.

– Pozivamo stručnu javnost da se pozabavi ovom do sada tajanstvenom zajednicom i da joj pruži priliku izlaska iz anonimnosti, ona to zaslužuje – zaključuje suputnik Vinko Herceg.