Presuda šestorici nekadašnjih vođa voverceg-Bosne ponovno je u fokus zbivanja izbacila događanja iz prve polovice 90-ih te nesretni hrvatsko-bošnjački sukob kao rat u ratu u Bosni i Hercegovini. Genezu odnosa između Hrvata i Bošnjaka u BiH, koji su prvo bili saveznici pa su okrenuli puške jedni prema drugima, da bi sukob opet završili kao saveznici, za tportal je analizirao Domagoj Knežević s Hrvatskog instituta za povijest.

Zašto su se sukobili Muslimani i Hrvati u BiH?

Domagoj Knežević, kojemu je primarno područje znanstvenog interesa hrvatska povijest u razdoblju od kraja 1980-ih do kraja 90-ih, s posebnim naglaskom na teme iz političke povijesti toga razdoblja, kaže da je do sukoba između muslimanskog i hrvatskog naroda došlo zbog njihovih različitih i sukobljenih interesa tijekom raspada Jugoslavije. Podsjetio je da je SDA kao vodeća stranka muslimanskog naroda dugo podržavala opstanak Jugoslavije, za razliku od Hrvata iz BiH.

Knežević podsjeća i na težak položaj Hrvata u komunističkoj BiH, što, smatra, s Muslimanima nije bio slučaj. Kaže da su se razmišljanja tih dvaju naroda o pitanju budućnosti BiH uvelike razlikovala.

“S obzirom na broj Muslimana u BiH, SDA je podržavala građanski koncept koji je ustvari bio paravan za njihovu buduću političku dominaciju, dok je HDZ BiH tražio teritorijalni i politički preustroj BiH prema etničkom principu“, objašnjava Knežević.

Hrvatski narod u BiH, kaže, pamtio je i odnos muslimanskih političkih elita prema velikosrpskoj agresiji na RH te napadu na Hrvate u hercegovačkom mjestu Ravno.

Osim toga, napominje, politika HDZ-a BiH označena je kao neprijateljska već u osnivačkom aktu Patriotske lige, jednonacionalne muslimanske dobrovoljačke jedinice. “Stoga je navedeno muslimansko-hrvatsko političko savezništvo već uoči početka srpske agresije na BiH bilo na klimavim osnovama. Usto, savezništvo je vrlo brzo bilo pritisnuto srpskim vojnim uspjesima“, ocjenjuje Knežević.

Tijekom prvih dana agresije, naglašava, jedini pravi otpor pružili su Hrvati iz BiH. Stoga su prostori u BiH pod hrvatskom kontrolom uglavnom jedini ostali slobodni. Na te prostore, nastavlja Knežević, dolazi potom velik broj izbjeglica muslimanske nacionalnosti te mijenjaju njihovu etničku sliku. “Bila je to realna podloga za početak sukoba“, mišljenja je naš sugovornik.

“Cilj presude kriminalizirati hrvatski narod u BiH”

Knežević smatra da je presuda šestorici optuženih hrvatskih časnika i političara iz BiH politička presuda te kritizira nekadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića, “koji je javno dijelio državne dokumente i tajne po svijetu”, i ‘promašene izjave o hrvatskoj ulozi u ratu u BiH bivšeg predsjednika Ive Josipovića’, za koje smatra da su također pridonijele ovakvom epilogu. Od krivnje za fijasko ne amnestira ni vlade Ive Sanadera, Jadranke Kosor i Zorana Milanovića. “Sukladno nespornom zaključku da je presuda hrvatskoj šestorki politička, i navedene presuđene kvalifikacije kao što su udruženi zločinački pothvat i međunarodni sukob ustvari su političke. Još jednom treba ponoviti da su se ratni zločini dogodili i s hrvatske strane. Međutim, jedini cilj ove političke presude je kriminalizirati borbu hrvatskog naroda za ravnopravnost i opstanak u BiH, ali i zaustaviti njihova buduća traženja za ostvarenje temeljnih nacionalnih prava“, smatra Knežević.

Prvi hrvatsko-muslimanski sukob, tvrdi Knežević, izbio je u Prozoru nakon što su muslimanske snage ubile pripadnika HVO-a. “Tu činjenicu treba neprestano isticati jer se to uglavnom prešućuje“, izravan je povjesničar.

Sukladno iznesenom, ne smatra da su se vodile dvije politike RH prema BiH. Prema njegovu mišljenju, vodile su se dvije različite politike vodstva SDA prema RH i Hrvatima u BiH.

“Jedna je glumila savezništvo s Hrvatskom i Hrvatima u BiH prema trenutnoj potrebi (referendum o neovisnosti BiH, zbrinjavanje izbjeglica, pomoć u naoružavanju i obrani), dok je druga odbacivala bilo koji pokušaj za ostvarivanje mirnog rješenja koje nije korespondiralo s njihovim maksimalističkim političkim interesima (odbacivanje uglavnom mirovnih planova te progon Hrvata radi ostvarivanja muslimanske etničke većine u mješovitim nacionalnim sredinama i preuzimanja vlasti)“, kazuje Knežević.

U svjetlu presude postavlja se pitanje je li se uopće moglo razdvojiti aktivnosti Hrvatske vojske (HV) i Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Knežević smatra da nije moguće razdvojiti aktivnosti HV-a i HVO-a tijekom ratnih godina jer su teritoriji Hrvatske i BiH bili jedno ratište.

“U svemu tome tijekom 1992. snage HVO-a zaustavile su prodor srpskih snaga na području Livna i doline Neretve, a da je on uspio, postao bi velik sigurnosni problem za Hrvatsku. Nažalost, snage HVO-a nisu se uspjele održati na teritoriju Bosanske Posavine“, navodi povjesničar.

U medijskom ratu je više puta ponavljano da je hrvatski državni vrh prepustio taj teritorij Srbima iz BiH. No to nije nikad dokazano, kaže.

“Međutim pitanje posavskog koridora tijekom cijelog rata nisu uspjele riješiti ni jedinice Armije BiH. Tu se može opravdano postaviti pitanje zašto snage II. korpusa Armije BiH nisu uspjele prekinuti posavski koridor, nego su radije korištene u napadima na Hrvate u BiH“, izravan je Knežević.

Snage HVO-a, napominje, zaustavile su i jedinice Armije BiH tijekom ofenzivne akcije Neretva 93, čiji je cilj bio zauzeti hrvatska područja u dolini Neretve, ali i ostvariti izlaz na more u Neumu. Također, poznato je, nastavlja, da su jedinice HV-a i HVO-a zajednički provele oslobodilačku akciju Oluja.

“One su zajedno uspješno djelovale i u akcijama Južni potez i Maestral koje su napokon prisilile srpsku stranu da pristane na mirovne pregovore u Daytonu te donese mir u BiH i RH nakon više godina rata. Sve to dokazuje na početku iznesenu tvrdnju“, smatra Knežević.

No kako to da je na kraju Hrvatska ispala krivom za udruženi zločinački pothvat, a, recimo, zločini stranih muslimanskih boraca, mudžahedina, nikad nisu procesuirani?

“Zločini mudžahedina i Armije BiH prema Hrvatima u BiH nikada nisu bili kažnjeni zbog raznih razloga. Zašto to pitanje nikada nije postavljeno u politici RH, i meni je misterij. Inače, velik broj tih mudžahedina došao je u BiH baš preko Hrvatske“, kaže Knežević.

Osim toga, napominje, velik broj njihovih organizacija koje su bile paravan za njihovo djelovanje nalazio se u RH.

“Jedini logični zaključak je da su imali zaštitu dijela velikih svjetskih sila. Također, poznato je da je velik broj najviših oficira Armije BiH sudjelovao u jedinicama JNA tijekom njihove agresije na RH. Stoga je za mene još veći misterij njihovo neprocesuiranje pred hrvatskim sudovima“, naglašava Knežević.

No gledajući i prateći hrvatsku politiku nakon smrti predsjednika Tuđmana, smatra da je razlog poznat.

“Hrvatske političke elite uglavnom se bave same sobom, dok je obrana nacionalnih interesa na svim područjima uglavnom pri dnu njihovih prioriteta. Nadam se da će politika RH nakon ove presude napokon shvatiti da je pitanje BiH i položaj tamošnjih Hrvata prvorazredno političko pitanje za RH“, zaključuje Knežević.

Tportal.hr