U Hercegovačkom tjedniku 12. srpnja 1991. godine objavljeno je svjedočenje o Bleiburgu Ivana Juriča – Bobana (1915. – 1995.) iz Tomislavgrada, koji je kao domobran prošao Križni put, preživio, potom propješačio dobar dio bivše Jugoslavije kao zarobljenik, da bi ga i sve do devedesetih ”provjeravala” UDBA.

Tekst, koji je objavljen pod naslovom ‘Spas u zadnji čas’, prenosimo u cijelosti:

Ivana Juriča – Bobana poznaju mnogi, ne samo u Tomislavgradu već i mnogo šire, jer je njegov životni put zaista zanimljiv, posebice ratni dio toga puta, a Bobanovo sjećanje je još uvijek svježe:

– Rođen sam u Županjcu (Tomislavgrad se do 1918. tako zvao, op.a.) u vihoru prvog svjetskog rata u kojemu mi je otac poginuo, te sam ostao sam s majkom. Bili smo velika sirotinja, pa je majka služila kod fra Mije Čuića. Željela je da i ja budem svećenik te me je poslije osnovne škole poslala u Franjevačku gimnaziju na Široki Brig, gdje sam uspješno završio četiri razreda, ali sam u petom pao iz matematike i nisam htio polagati, jer sam shvatio da poziv svećenika nije za mene. Spletom različitih okolnosti, 1934. godine odlazim u podoficirsku školu ”Kraljica Marija” u Zagreb. Po svršetku školovanja prvu službu dobivam u Sarajevu, gdje ću ostati do potkraj 1939. Premješten sam u Boku Kotorsku gdje mi je pretpostavljeni bio Leo Rupnik, slijede zatim službovanja u Vrhnici, Škofiji Loki i u Belom Manastiru, gdje me zatiče i objava rata. Pretpostavljeni nam je rekao da smo slobodni, da idemo gdje znamo, a on sam je, naočigled svih nas, izvršio samoubojstvo pištoljem.

Izabrao sam domobranstvo

Tako sam već 28. travnja 1941. godine stigao u Duvno. Samo što sam prespavao u kući, ujutro me u žandarsku kasarnu pozove Filip Šimić i pita želim li biti žandar ili domobran. Ja odaberem domobranstvo i odmah me, u pratnji jednog mlađeg ustaše, upute u Sinj. Budući da u Sinj nismo mogli ući, krenemo u Split. Čim smo stupili u grad počela je talijanska racija, mog pratioca odmah ubiju, ja uspijem pobjeći, ukrcati se na vlak, te tako 1. svibnja osvanem u Zagrebu. Odmah se prijavim u kasarnu ”Zrinski” gdje zatičem mnogo mojih kolega iz oficirske škole. U kasarni sam bio tri dana, a onda dođe Kvaternik i izvede nas jedno trista i održi nam predavanje o NDH, a nakon predavanja je upitao tko od nas želi u ustaše, a tko u domobrane. Samo se jedan prijavio u ustaše, a mi svi ostali u domobrane. U Zagrebu smo ostali još petnaest dana, a onda je osnovan Zagrebački pohodni bataljun, u kojemu nas je bilo oko 250 (četiri satnije) uglavnom Zagoraca. Ja sam bio narednik treće satnije. Čitav bataljun otpravljen je za Mostar, gdje smo proveli dvadesetak dana, nakon čega je moja satnija (oko 65 ljudi) upućena u Nevesinje.
Drugoga lipnja u Nevesinje dolazi ustaški poručnik Franjo Sudar (Ličanin) sa šest mladića iz Mačekove zaštite i obilazi nevesinjska sela, kada dolazi do okršaja između četnika i mačekovaca u selu Drežnju. Moja satnija do tada nije imala sukoba sa četnicima. Licem na Ivandan (24.6.) ja sam otputovao u Duvno na mladu misu jednom rođaku, ali se istu večer vraćam u Nevesinje. Tu noć su nas napali četnici i bilo je žestoko. (Čitam sada da taj okršaj zovu ”drugom nevesinjskom puškom”.) Poslije tog događaja u Nevesinje dolazi veća grupa domobrana, ponovno je bilo sukoba sa četnicima, ali bez gubitaka s naše strane.

Potkraj devetog mjeseca moja satnija, s ostalom domobranskom vojskom odlazi na Romaniju, potom u Goražde, a bio sam svjedokom krvavih događaja kada su četnici izvršili masakr nad Muslimanima. Jeziva je to priča, koju je nemoguće opisati, a nemoguće ju je i zaboraviti.

U ožujku 1943. godine moja satnija je prebačena u Bugojno, vrijeme je to bitke na Neretvi. Iz Bugojna smo prebačeni u Foču, sudjelovali u bitki na Sutjesci, pa ponovno vraćeni u Bugojno, odakle smo sredinom 43. pješke išli za Banju Luku, što da vam pričam, jedva smo kutorisali. Mislio sam da više smrti nema kad sam tada ostao živ. Iz Banje Luke smo otišli u Dvor na Uni, gdje smo bili do 1. svibnja 1945. godine. Uglavnom su tu bili domobrani iz Hercegovine.

Na ”križnom putu”

Dakle, 1. svibnja dolazi komandant divizije i naređuje da se svi uputimo prema Zagrebu, naravno, pješke. Kroz Zagreb prolazimo 8.5. Grad je krcat vojnicima svih uniformi, a na ulici je mnogo i civila. Ljudi su zbunjeni i uplašeni. Mi, naravno, ne znamo kuda i zašto idemo. Sjećam se gdje je sada Velesajam da smo tu prenoćili, a ujutro se uključili u dugu kolonu prema Brežicama. Znam da je bilo četrnaest satnija i da smo imali četiri topa. Teško je danas govoriti koliko je ljudi bilo u koloni, jer je bila nepregledna. Osim uniformiranih ljudi bilo je mnogo civila, žena, male djece, djece u naramku, mnogo konjskih zaprega, automobila, kamiona, konja, a najviše pješaka, mnogi bosi. Prelazimo Zidani Most i stižemo u Celje, gdje već uz put vidimo mnogo djece s partizanskim kapama. Shvatio sam da na tom putu za život ima malo šansi, za mnoge iz kolone. Iz Celja smo krenuli prema Slovengracu, i na tom putu sam sreo dvojicu poznanika iz Duvna – Tadiju Lerotu i Saliha Lokmića, inače obojica su bili ”postolari”. Zapalili smo zajedno po cigaretu i ja ih više nisam vidio.

Pred Dravogradom je došlo do okršaja, poslije čega smo skrenuli ka Bleiburgu, gdje stižemo oko podne, točno 15. svibnja. Svi smo bili u nekoj udolini iznad koje je bila šumovita visoravan na kojoj se vidjela neka kuća-vila. Dvojica naših domobranskih generala, Nardelli i Gustović, otišli su pregovarati s Englezima. Tu udolinu gdje je mnogo ljudi stalno su nadlijetali engleski avioni. Negdje popodne ugledali smo bijelu zastavu i pronijelo se naređenje odložiti oružje. Svi smo već bili umorni, iscrpljeni, gladni, uplašeni i odlagali smo oružje, što je potrajalo duže. Tada sam svojim očima vidio ustaškoga krilnika Ranka Bobana, koji je, dok smo mi odlagali oružje, probirao ono što je bolje i sa svojom bojnom se uputio i zamakao kroz šumu. Razoružani, vraćamo se prema Dravogradu, a prate nas Englezi i Bugari. Ja nisam vidio da su ikoga na tom putu ubili, a bilo je onih koji su od gladi i iscrpljenosti padali na putu. Međutim, u Dravogradu nas preuzimaju partizani i sprovode u Maribor. Na tom putu gine mnogo ljudi, svaki pogrešan korak zaustavlja se metkom. Tu nam sprovodnici uzimaju sve što na nama vrijedi: košulje, hlače, cipele, satove, novac… Onaj što je skinuo moj sat, imao je već pet sličnih na ruci. Iz moje grupe do Maribora nitko ne gine. U Maribor stižemo 17.5. i čim smo stigli meni priđe jedan partizan i hoće da mi skine prsten. Ja sam malo zatezao, kočio prst, međutim on zgulio i prsten i meso sa prsta, što je bilo jako bolno. Tu su nas poredali u kolone, po jedno šezdeset ljudi u svakoj koloni. Prve tri kolone bili su sve dječaci, ustaška mladež, po jedno 17-18 godina, a moja kolona je bila četvrta. Idu od jednoga do drugoga i pitaju u kojoj je i od kada vojsci bio. Čuo sam da ovi mladići govore da su u ustašama samo desetak-petnaest dana. Kako ih ispitaju tako kolonu po kolonu vode nedaleko od nas i sve ih redom strijeljaju. Moja kolona je na redu. Ispituju nas. Svjesni smo, ukoliko se tada može govoriti o zdravoj pameti, što nas čeka, ali svi odgovaramo na pitanja. Naravno, većina se izvlači kojekakvim odgovorima. Ispitivanje je završeno i pred kolonu dolazi onaj što zapovijeda da se udaljimo.

Kad mu čuh glas, čovjek mi se učini poznatim, a po oznakama vidim da je partizanski kapetan. U momentu se sjetih. Oficir Janković, bio sam mu zamjenik kada smo bili u vojnoj službi u Sarajevu. Stadoh pred njega: ”Gospodine Jankoviću, poznajete li vi mene!?”. ” Nikada Vas nisam vidio!”, odbrusi mi. ”A poznajete li svog posilnog Andriju Glavaša iz Drinovaca, a ja sam Ivo Jurič iz Duvna!”. On se zagleda, prepozna Andriju, zatim i mene. Priđe Andriji, koji mu je bio kao brat, poče ga ljubiti, uhvati se oko njega, pa mene. Okrenu se prema onima što nas trebaju voditi na strijeljanje i reče im da se udalje. A kapetan Janković je našu kolonu sproveo do vlaka i otpravio nas u Zagreb. Gledao sam smrti u oči, ali i ovakva čuda, spas u zadnji čas, ipak se događaju.

Od logora do logora

U Zagrebu smo smješteni u logoru u Prečkom, gdje smo ostali dva dana, a zatim pješke krenuli u Bjelovar, pa Đurđevac, Podrvsku Slatinu, Viroviticu, gdje su nam dali jesti, a bili smo i goli i bosi. Odatle smo preko Papuka stigli u logor Slavonske Požege, gdje su uglavnom smješteni vojnici. Potkraj šestoga mjeseca prozvaše 80 oficira i podoficira bivše jugoslavenske vojske, izvedoše nas pred logor, dođoše dva vojnika i jedan zastavnik, koji nam reče: ”Vi ste momci pametniji od mene, ja sam kočijaš iz Beograda, zato vam savjetujem da budete disciplinovani. Kad budemo prolazili kroz srpska sela ne uzimajte ništa, a kroz hrvatska možete uzeti što vam dadnu.” Sprovedeni smo u zatvor u Sremskoj Mitrovici. Tu smo bili dva dana, a zatim pješke otišli u Rumu. Spavali smo na otvorenom, a bili smo dobro izgladnjeli. U Rumi među nas dođe neka žena i pita ima li netko iz Duvna. Bili smo ja i Stipan Bagarić i mi se javimo. Bila je to neka Duvanjka, Anka Baraban, koja se udala u Rumi. Ja se javim, ona me je prepoznala po majci i pošteno nas nahranila. Iz Rume smo, preko Petrovaradina, stigli u Vršac, u logor. Tu smo okopavali kukuruz, a ja, budući da nikada prije nisam uzeo motiku u ruke, nisam znao okopavati, pa sam sjekao kukuruza, što su proglasili sabotažom, pa me premjestili na aerodrom da čistim jedrilice. Tu me jednog dana zatiče general Terzić, kojega sam ja poznavao kao kapetana iz bivše vojske. Rekao sam mu što sam sve preživio i molio ga da me pusti kući, gdje majka nije znala za mene više od dvije godine. I stvarno, 6. kolovoza ja dobijem propusnicu – papire da idem kući.

Mir je za mene bio još daleko

U Duvno sam izbio oko 27.8. Znam da sam prispio na neki dernek. A majka ko majka, nije se mogla nagledati, ni svojim očima vjerovati da sam živ.
Bio sam mlad i školovan, ali sirotinja, gladan. Trebalo je nešto raditi, a za mene posla nije bilo. Svi su me ”priko” gledali, a oni iz UDBA-e i općine posebno. Slijedila su učestala ispitivanja. Dolazili su po mene u svako doba, naročito noći. Nikad nisam imao mira, a ni posla. Tada je u poreznoj upravi šef bio neki Ladan, otac od ovoga sada što ga viđam na televiziji Tomislava, čini mi se da je on pisac. Taj Ladan mi rekne da dođem u općinu radit i ja sam stvarno došao, ali su oni glavniji, šef unutrašnjeg i općine odmah napali Ladana, te on meni isti dan dadne petobanku i kaže da više ne dolazim na posao.

Morao sam raditi pa se uputim Selimu Numiću u Sarajevo, on je bio u vlasti, a bio je Duvnjak i poznavao me. Kažem mu da nemam od čega živjeti i da me pokuša makar u Sarajevu zaposlit. On mi je tada napisao preporuku i rekao da se vratim u Duvno, jer tamo treba pismenih ljudi, svi su nepismeni, I stvarno, početkom 1946. godine počeo sam raditi u trgovinskom poduzeću, tek osnovanom u Duvnu. Nedugo zatim osnovala se i banka i ja sam prešao raditi u banku. Naravno, i dalje su me stalno privodili iz UDBA-e, ispitivali i stalno sam bio pod nadzorom, nisam slobodno mogao izići iz Duvna. Sa posla me nisu mogli maknuti, ali su zato 1949. godine vršili na mene pritisak da budem direktor banke, ali da se prvo upišem u Partiju. Bio sam uvijek vjernik, pa sam odbio i članstvo i direktorovanje. Po kazni sam premješten u Kladanj tri mjeseca, a kod kuće u Duvnu mi je bila obitelj. Tko zna koliko bih ostao u Kladnju da me nije spasio neki Drago Kljujić iz uprave banke u Sarajevu. On me je na svoju odgovornost vratio u Duvno, a poslije je odgovarao za to. I tako, život je dobrano protekao, već dugo sam u mirovini, a udbaša sam se ne tako davno oslobodio, ali ih počesto i danas sanjam. Moje troje djece nisu ni slučajno mogli dobiti bilo kakvu stipendiju, kad je svatko mogao dobiti. Ali, preživjelo se. A to, što me svatko poznaje kao Bobana, nema veze sa Rankom Bobanom. Ja sam taj nadimak dobio u djetinjstvu, po djedu, Boži, a znam da mnogi ne vjeruju. Najvažnije je da sam preživio sve te strahote i molim Boga da se to nikada i nikome više ne ponovi – završio je svoju ispovijest Ivan Jurič.