Profesor emeritus Nikola Kujundžić dugogodišnji je profesor na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu, gdje je bio i četiri puta dekanom. Rođen je na sv. Nikolu 1948. u Ivanbegovini. Bio je najmlađi doktor znanosti u bivšoj državi, obrazovao se i u SAD. objavio je više knjiga iz oblasti farmacije i medicine te priredio više pučkih ljekaruša. Živi u Zagrebu i Ivanbegovini, gdje sadi biljku podlanušu i proizvodi ljekoviti pripravak za kancerozne bolesti prirodnim lijekom od biokovskih trava.

U protekle dvije i pol godine objavio je tri književna naslova. Prva zbirka humoreski Ne zaboravi se smijati predstavljen je u Zagrebu, Splitu, Metkoviću i Posušju. Slijedila je slikovnica za djecu Ježići  te humoristički roman Drugo će vrime, ali zbog pandemije nisu predstavljeni javnosti pa će 11. kolovoza premijerno o sva tri naslova biti riječi u Grudama.

Vedru priču o rodnoj Ivanbegovini s dijalozima na zavičajnoj ikavici, u kojoj će se mnogi prepoznati iz šireg imotskog zavičaja.

Rekli su o knjigama

NE ZABORAVI SE SIMIJATI

U zbirci pripovijedaka, pod optimističnim naslovom Ne zaboravi se smijati, nalazimo toliko iskrenosti i bezazlenosti koliko ih može pružiti samo nevino dijete kad otvorena srca gazi bosim nožicama po trnju i cvijeću na rubu varljive livade koja se naziva životom. Autobiografski zapisi Nikole Kujundžića podijeljeni su u dva dijela. Prvi dio, koji počinje s opisom najranijega djetinjstva, napisan je stupnjevanim jezikom koji je isprva dječji jednostavan, a zatim sa svakom pričom postaje sve složeniji i „pravilniji”; u njemu je autor uspio dočarati svevremensku dramu života u oskudici, na rubu gladi, gdje je jaje ,,u sorbulu” blagdan za dušu i tijelo, kao da je živio prije dvjesta godina. U drugom dijelu, koji se poklapa s piščevom maturom, čitatelja dočekuje hrvatski standardni izričaj koji biva sve jedriji da bi na kraju – nakon dviju izvanrednih „bosanskih” priča – uskiptio od lirskih sokova u krševitom zavičaju… Više su puta u prošlosti razna pera, vrsnija i poznatija, opisala imotsko selo,… ali nitko nije tako duboko prodro u tajne odrastanja i odgoja oko komina i komaštara kao Nikola Kujundžić. Dojmljivu opisu toga bajkovitoga djetinjstva uvelike pridonosi lokalni govor s obiljem zanemarenih i gotovo zaboravljenih riječi… Svježi vjetar piri iz svake rečenice ove nesvakidašnje proze – koja je istodobno lokalno i univerzalno zrcalo čovjekova opstanka pod hladnim zvijezdama…

Mate Maras

Kujundžićevo je pripovijedanje bujno i osebujno. Ono je prežitak i produžetak u suvremenim povijesnim, jezičnim i duhovnim uvjetima drevnog umijeća pripovijedanja medu pastirima i ratarima u Dinaridima… Predaje se pripovijedanju. Uživio se u nj, uživa. Nikola je Kujundžić rođeni pripovjedač.

Petar Gudelj

Naslov knjige izvrsno izražava njezin sadržaj – u svakoj nas svojoj priči Kujundžić, i to s uspjehom, nastoji nasmijati, radilo se o legendarnom Kljaićevu mačku čija sudbina na kraju postaje metafora sibirskog zatvorenika, o propovijedi don Ivana nakon pohoda Svetoj zemlji, o djevojci Brigiti koja svake godine iz Francuske dolazi u kamenjarsku zabit i tu “ljubuje” sa seoskim dečkićem, o malom drzniku koji nikako “neće u školu”, o nezaboravnoj babi i anđelu, o neobičnoj obitelji Antić u kojoj svi sinovi jedinci generacijama dobivaju ime Ante sve dok njemačka nevjesta ne rodi trojke, ili o bilo kojem drugom liku iz ove duhovite proze. Proze koju resi vrlo lijep jezik, i kad je lokalni govor i kad je iznimna pripovjedačka zrelost koja je pratila životnu zrelost autora. Na kraju, ne želite li se zaboraviti smijati, ne zaboravite pročitati ove priče!

Milan Ivkošić

DRUGO ĆE VRIME

“Nije ovo roman koji pledira na zaustavljanje promjena niti ovaj roman sugerira da se promjena treba plašiti. Jer one dolaze oduvijek, a tako će ostati zauvijek. Ni Dlakanovo selo one ne zaobilaze. Ali, podučava nas Kujundžić, promjene nisu revolucija koja sve prije sebe uništava, zabranjuje i etiketira! Zato, u stvarnosti u kojoj se svakodnevica prazni od stvari koje su do jučer život značile i dok se puni sadržajima novoga, zastanimo načas i u pamet prizovimo našeg Dlakana! Jer, Dlakan živi u nama i s nama, on je dio naše povijesnosti, i neodvojiv je od našega danas i od našega sutra. I naša ga svakodnevica sve više aktualizira i sve više treba. Jer, i on je u temeljima našeg identiteta, na što Kujundžić s pravom i s ponosom upozorava. Pa i kad te sastavnice nismo svjesni. Ili kad je, nedajbože, niječemo!” – zaključila je u proslovu knjizi urednica

Dijana Vlatković.

“Ima mek i tvrd imotski humor: lîči dušu i tilo. Dušu vedri, tilu skida umor. Nikola Kujundžić, znalac likaruša i trava, obdaren humornim darom, lîči travom i pričom. Još je i kujundžija u jeziku: topi srebro i zlato, kuje. Skovao, izlio, ìzvēzao još jednu knjigu. Još jednoga književnoga junaka.

Brač ima Nazorova dlakavoga pastira Lodu, Imota Kujundžićeva Dlakana. Imoćani su dlakav i runat svît. Runati su Runovićani, u Nikolinoj rodnoj župi Poljicima žive Runci. Na glasu je imotska “runjava nozdrva”. Imotski.
Nikola je Kujundžić pisac raosovskog nadahnuća i dara. Ivan nas nadario Kikašom i Matanom, Nikola goloprdim Gavrilom i Dlakanom. Obogatio galeriju imotskih književnih likova. Prvo nas obeselio i nasmijao nasmijanim pripovijetkama pa obradovao romanom Drugo će vrime. Što li nam još gnjêči i òdlījē u svojoj dubokoj šćemerenoj konobi?
A što ti, Petre Gudelju? Svake večeri pred spavanje pročitaš po dvije-tri stranice tek umužena rukopisnoga mlijeka iz Ivanbegovine: za lijepe snove i zdrav san.” Petar Gudelj.

A naš vrsni prevoditelj i pjesnik Mate Maras Nikolina glavnog junaka povezuje s arhetipskim humorističnim likovima iz hrvatske i svjetske književnosti: »Vas dlakav, a nema dlake na jeziku« – tako pisac predstavlja junaka ovoga neobičnog romana o seoskom životu u Imotskoj krajini. Zatim nastavlja u istom tonu: »Vas dlakav, a u dlaku ne gleda«, da bi zaključio: »Nakrivo nasađen, a svaka mu je prava!« Njegovim djelom hrvatska je književnost dobila lik kakav prije nije imala. S jedne strane može se usporediti s Nasrudin-hodžom koji je u rubne krajeve naše domovine stigao s vojskama što su dolazile s istoka, jer i naš Dlakan ostade u pučkoj predaji kao čovjek zbog čijih su se šaljivo-mudrih izreka znali podrugljivi lakoumnici »dozvati k pameti«. S druge strane on podsjeća na njemačkoga prepredenjaka Tilla Eulenspiegela koji britkim jezikom izvrgava ruglu svoje suvremenike, ne štedeći pritom ni svjetovne ni duhovne poglavare. Ipak je po blagoj naravi najviše sličan dobrom vojaku Švejku, ovaj put iz razdoblja poslije drugoga svjetskog rata, što izdaleka i sam pisac napominje.
Drugo će vrime kipti od čitava niza nezaboravnih osoba među kojima, uz Dlakana, prednjače učitelj i političar, župnik i majstor stotinu zanata, a možda najviše stara Miluša. Ona sa svoga prozora, kao simbol svevidećega i pravednog sudca, nepristrano promatra život koji se kroz smijeh i suze, radosti i žalosti, neprestano mijenja. Na drukčiji način, ali blagonaklono i poučno, javlja se i pripovjedač, isprva tek u zagradama, da bi se pri kraju potpuno uključio u zgode i nezgode rodnoga sela te ga izveo na literarnu pozornicu svoga jezika i naroda.

U sela Dalmatinske zagore sredinom prošlog stoljeća nakon struje naglo stižu i ostala tehnološka čuda koja stubokom mijenjaju dotadanji višestoljetni tradicionalni način života, ne bez komičnih sudara staroga i novoga, paradoksa koji će čitatelja nasmijati do suza radosnica na jedno ipak lijepo vrijeme s bogatstvom jednostavnosti i raskošju skromnosti. Središnji lik romana je dobroćudni dežurni seoski lüda, snažnog tijela, mekog srca i tanke pameti, Dlakan kojemu je sve ravno i more do koljena. S njime, koji sudjeluje u svim važnijim previranjima koji su utisnuli dubok pečat na drugu polovicu prohujaloga jubilarnog stoljeća nakon Krista, sve životne tegobe kao da se lakše prebole. Po svom duhovnom, fizičkom, intelektualnom habitusu, Dlakan prerasta u svojevrsnoga hrvatskog Foresta Gumpa, i ove šaljive Nikoline stranice obogaćuju našu humorističku literaturu, ravnu ponajboljim stranicama Ivana Raosa (i nekih mlađih pisaca, Ante Tomića i Vedrana Kukavice) o turobnom životu zabiokovskog čovjeka.

Mladen Vuković

JEŽIĆI

Duhovite i poučne zgode iz života jedne obične obitelji koja udomljava petero ježića i njihovu mamu. Te male, drage životinje postaju na svoj način središte obiteljskoga života. Njihova prehrana, čišćenje i smještaj postaju svakodnevna briga u domu. Djeca s puno veselja prihvaćaju nove obveze, a čitatelji stalno doznaju nešto novo o ježevima kao živim bićima. Knjigu u izdanju zagrebačke Alfe ilustrirala je Ana Jakić-Divković.