Učitavanje komentara…
Popularno
Promo
Učitavanje komentara…
Nedostatak radne snage u uslužnim, u prvom redu turističkim i ugostiteljskim, djelatnostima spominje se već godinama, a posebno je primjetan u Dubrovniku.
Moglo bi se kazati kako se iz godine u godinu turistička sezona na jugu Hrvatske krpa više nego pomno planira, a odrađivanje sezone uz nedovoljnu radnu snagu gotovo je nemoguća misija, prenosi Index.hr.
Dio vlasnika ugostiteljskih objekata u Dubrovniku stavio je neke svoje usluge na čekanje. Neki od njih bi širili ponudu u vidu ponude hrane ili bi dodatno obogaćivali postojeće menije, no jednostavno im je teško pronaći djelatnike pa su im usluge ‘na čekanju’. Neki svojim postojećim zaposlenicima nude uvjete u kojima bi trebali raditi dulje ili čak duplu smjenu za dobru zaradu.
Ekipa Indexa razgovarala je s nekoliko djelatnika odnosno bivših djelatnika u ugostiteljstvu koji su pojasnili zbog čega, iz njihove perspektive, dolazi do problema. Uglavnom se slažu kako se radi o fizički vrlo intenzivnim poslovima, zbog čega smatraju kako bi i plaće trebale biti veće od onih koje se trenutno nude. Jedan od njih, koji je htio ostati anoniman, tvrdi kako se već odavno u Dubrovnik uvozi radna snaga i kako su oni često u boljem položaju nego zaposleno lokalno stanovništvo.
“Smještaj i topli obrok za one koji dolaze iz drugih krajeva Hrvatske ili iz drugih zemalja su gotovo postali nešto što se podrazumijeva. U nedostatku radnika u Dubrovniku poslodavci su odavno počeli posezati za radnom snagom izvana, a ona diktira uvjete u vidu plaćenog smještaja jer su ovdje visoke cijene najmova i nekretnina najveći problem. Ljudima koji ovdje dolaze raditi uglavnom se ne isplati raditi bez osiguranog besplatnog smještaja”, tvrdi naš sugovornik.
Upravo zbog toga su određene hotelske grupacije poput Valamara izgradili vlastite smještajne jedinice namijenjene djelatnicima koji dolaze raditi u Dubrovnik. No većina lokalnog stanovništva u Dubrovniku nema vlastitu nekretninu i primorani su plaćati visoke cijene najma za podstanarske stanove u kojima žive.
Tako Dubrovčanin koji recimo radi kao konobar u nekom hotelu i ima obitelj, plaća najam za stan gotovo u visini svoje mjesečne plaće, a netko tko ovdje dođe raditi izvana ima plaćen smještaj i topli obrok.
“Njemu onda ostaje cijela plaća, pogotovo ako će je trošiti u gradu ili mjestu iz kojeg je stigao i koji nije skup kao što je Dubrovnik. Po tome ispada kako je radnik izvana bolje plaćen nego netko tko živi ovdje jer uz plaću dobije besplatan smještaj i obrok, dok osoba koja je odavde dobije plaću koju potroši na plaćanje najma stana. Ljudi koji su se ovdje rodili uglavnom plaćaju podstanarske stanove i nemaju svi vlastitu nekretninu. Zato je lokalcima to neisplativo,” izjavio je naš sugovornik.
S druge strane, ugostitelji u neformalnim razgovorima napominju kako konobari i spremačice nemaju obrazovanje niti je njihov posao odgovoran kao onaj doktora kirurgije pa smatraju kako, shodno tome, ne mogu ni imati jednaku plaću.
“Ljudi dolaze i lupaju se ciframa, kao da su doktori. Traže plaću od 20 tisuća kuna, a ogroman dio njih je nestručan za ono što želi raditi. Prije su iz srednjih ugostiteljskih škola izlazili gotovi ugostitelji i bili su spremni za tržište rada. Danas treba potrošiti pola sezone kako bi se netko naučio raditi. Oni koji dođu izvana znaju tražiti nemoguće uvjete. Dobar dio ugostitelja pruža usluge besplatnog smještaja, no ni to sad nije dovoljno pa traže auto koji će koristiti i druge povlastice”, tvrdi jedan od poslodavaca.
Povjerenica Sindikata turizma i usluga Hrvatske za područje Dubrovačko-neretvanske županije Dolores Lujić smatra kako je više činitelja dovelo do ove situacije, a u prvom redu je posljedica sustavnog zanemarivanja i omalovažavanja radnika.
“Oni su uglavnom zaposleni sezonski i uglavnom su potplaćeni. Svakako je ključno to što se radi o izrazito sezonskim poslovima što mnogima ne predstavlja trajno rješenje u životu. To su poslovi koji su prihvatljivi učenicima i studentima kao privremeni izvor zarade, ali za trajna životna rješenja traže nešto bolje. Posao koji traje četiri, pet ili šest mjeseci ne predstavlja rješenje za njihove egzistencijalne probleme”, napominje Lujić.
Podsjeća kako su plaće koje se nude u turističkoj djelatnosti uglavnom ispodprosječne, a to se prvenstveno odnosi na osoblje u odjelu domaćinstva i pomoćne radnike u kuhinji.
“Tog je osoblja i prije nedostajalo, pogotovo kad se radi o odjelu domaćinstva. Djelatnice su jednostavno prešle na čišćenje apartmana jer im to predstavlja bolja primanja, a posao je nešto lakši”, kaže Lujić.
Ovoj ne suviše optimističnoj slici ne pomaže ni činjenica kako dobar dio poslodavaca za ove fizički intenzivne poslove ne isplaćuje prekovremene sate i ne poštuje ostala prava radnika, poput prava na slobodan dan.
To je u konačnici rezultiralo odustajanjem lokalne radne snage od spomenutih poslova od kojih su neki odlučili pronaći sreću u pokretanju vlastitih poslova ili prekvalifikaciji.
Onda se počelo posezati za radnom snagom iz Slavonije i Bosne i Hercegovine, no i tih je radnika manje jer oni odlaze u zemlje Europske unije koje za isti posao nude puno veće plaće. Kao posljedica toga, počelo se posezati za radnom snagom iz egzotičnih zemalja poput Filipina ili Nepala.
Prema podacima PU dubrovačko-neretvanske od početka 2022. godine do danas izdana je 3801 dozvola za boravak i rad državljanima trećih zemalja. Od navedenog broja 824 dozvole izdane su za sezonski rad (do 90 dana ili do šest mjeseci). Najviše stranih radnika dolazi iz Bosne i Hercegovine, Sjeverne Makedonije, Srbije, Nepala, Filipina i Albanije.
“Zamjetan je trend sve većeg broja radnika iz Azije. Poslodavci zasad imaju dosta dobra iskustva. Međutim, svaka pametna država na vrijeme počinje razmišljati o programima asimilacije stranaca. Već sad je sasvim sigurno da će dobar dio tih ljudi ostati živjeti u Hrvatskoj. Ako želimo da integracija prođe glatko i na opće zadovoljstvo, moramo anticipirati sve potencijalne izazove i doskočiti im, ali na vrijeme”, komentira Nikolina Trojić, predsjednica Županijske komore Dubrovnik.