Na blagdane Uskrsa posljednjih desetljeća u svijetu je zabilježeno nekoliko čuda, a neka od najvažnijih i najvećih dogodila su se u Međugorju.

Već sama riječ Uskrs označava čudo jer je Isus Krist umro, ali njegov život nije završio na križu. Čuda su u kršćanstvu mnogobrojna, bilo da se radi o onima koja su učinili sveci za života i nakon smrti ili čuda uslišanja molitvi Majci Božjoj ili Isusu Kristu.

Iz popisa uskrsnih čuda koje je napravio 24sata, izdvajamo ona međugorska. Vjernica iz SAD-a Susan Tassone 1994. je upravo na blagdan Uskrsa ozdravila na Brdu ukazanja Blažene Djevice Marije u Međugorju.

”Godine 1983. doživjela sam tešku prometnu nesreću prelazeći ulicu u Chicagu. Udarac je bio tako jak da me bacio pod auto i još me jednom udario. Od ozljede mi je ostala velika rana na nozi. Nisam mogla nikamo putovati.

Kad sam rekla svome liječniku da želim poći na hodočašće, bila sam iznenađena njegovim odgovorom: ‘Mislim da trebaš otići. Vrati se za deset dana. Budi pažljiva’. Bilo je to za Uskrs 1993. godine”, ispričala je Susan Tassone, koja se potom vratila kući. Godinu dana kasnije, tj. 1994. godine, odvažila se na hodočašće u Međugorje. Skupila je snagu i krenula na put preko oceana. Za Uskrs je bila u Međugorju.

”Ozdravila sam na Križevcu. Rane više nije bilo na nozi. Kad sam se vratila kući, moj liječnik me pregledao i rekao: ‘Vaša je noga potpuno zdrava, to je čudo!’ Sigurna sam da me Gospodin izliječio po zagovoru Gospe, Kraljice Mira”, posvjedočila je Susan Tassone, koja je tek 1998. poslala svu liječničku dokumentaciju Župnom uredu u Međugorje.

O čudu na Uskrs, i to ponovno u Međugorju, posvjedočio je i Damir Ćorić. Bio je teško bolestan, pet puta operiran zbog hidrocefalusa (vodoglavca – proširenje prostora unutar lubanje zbog čega se glava kod djece može znatno povećati, a posljedica je i atrofiranje mozga), ali mu nije bilo nimalo bolje. Uskoro više nije mogao ni hodati, a ni terapija lijekovima nije pomagala. Gotovo da se pomirio s tim kako mu nema pomoći.

”Duga i teška povijest moje bolesti počela je 21. ožujka 1980. Tad su me prvi put pregledali u Mostaru nakon simptoma koje je karakterizirala istaknuta malaksalost u nogama nastala prije tri godine, ali koja se sve više pogoršavala. Iz Mostara su me premjestili u Zagreb, gdje su mi ustanovili dijagnozu hidrocefalusa. Operiran sam pet puta zbog ponovljenih poteškoća, a poslije posljednje operacije, umjesto da me pošalju na institut za rehabilitaciju, kako su ranije činili, poslali su me kući, smatrajući beskorisnim bilo kakvu terapiju. Kad su me 6. ožujka 1981. otpustili, uopće nisam mogao hodati. Izgubio sam i sposobnost govora, hranili su me samo tekućinom. Dok je moje opće zdravstveno stanje bilo nepromijenjeno, u srpnju 1981. moja me obitelj odvezla autom u Međugorje do Podbrda. Od tada je moja obitelj počela moliti. Tri tjedna poslije ponovno su me odnijeli u Međugorje, u crkvu, gdje je Vicka molila nada mnom. U tom trenutku osjetio sam kao da neka snaga prodire u mene. Na povratku doma pokušao sam kretnjama objasniti svojoj majci ono što sam doživio u vrijeme molitve. Već sutradan počeo sam sjediti, a zatim sam učinio i prve korake. Na Božić sam počeo govoriti, a za Uskrs sam se potpuno oporavio”, posvjedočio je Damir Večernjem listu.

Njegovo stanje uskoro se bitno poboljšalo. U listopadu 1983. godine dobio je posao u tvornici kompresora u Mostaru. Nakon liječničkog pregleda 17. siječnja 1984. godine sastavljen je dokument kojim je Damir proglašen zdravim i sposobnim za posao.

Na inzistiranje liječnika koji proučavaju slučaj, Damiru je 1988. godine obavljen CT mozga, pregledali su ga neurolog i neurokirurg.

I CT i dva specijalistička pregleda potvrdila su da je pacijentovo stanje normalno. CT je pokazao nestanak moždanih oštećenja koja su ranije zamijećena, potvrđujući trajanje ozdravljenja i na organskom području.