Bio je prilično neugledna prilika.

U potezu od Maksimirske i Svetica sa sjeverozapadne, do Borongaja i Zvonimirove s južne strane, kojim se najčešće kretao, uočili biste ga već izdaleka. Kad biste se približili, od neugode ne biste znali kamo usmjeriti pogled, jer za njega nije bilo umirujućeg odredišta. Sijeda i gusta, a razbarušena kosa, bola je oči. Duga zimska jakna na toplome, prijepodnevnom proljetnom suncu, s jedne strane duža nego s druge, s bananama i kruhom u najlonskim vrećicama što su virile iz dubokih bočnih džepova, bola je još i više. Cipele koje su prošle previše kilometara bile su razgažene, žniranci izvučeni. Predugačke nogavice preširokih samterica gužvale su se pri gležnjevima i strugale asfaltom. Jedna je možda zapela unutar aljkavo navučene čarape.

 Da je umjesto jakne nosio togu, s rubom prebačenim preko lijevog ramena, a umjesto mokasina sandale, zamijenio bi ga čovjek, onako sijeda i nepodrezanih brkova, za nekakva antičkog mislioca. Pa ipak, Zdravko Jurčić ‘Miš’ više je odgovarao profilu srednjovjekovnog mistika, pustinjaka koji uronjen u vlastite misli i sasvim nezainteresiran kako za vlastitu pojavnost tako i za neposredno okruženje, tumara uokolo tribina maksimirskog stadiona i rijetkim znatiželjnicima povremeno ispripovjedi sveto božansko otajstvo.

“Vi odbačeni, škartirani i netalentirani, uteknite se meni i od vas ću napraviti igrače od milijun maraka!”

Da je na vratima njegova fantomskog ureda, pozicioniranog pod još uvijek stojećim jablanima na Sveticama, tik do porušenog restorana Domagoj – odnosno, najavljenoga budućeg HNS-ova kampa – stajalo “Talentiranima ulaz zabranjen”, baš i ne stoji sasvim. Neposredno uoči Svjetskog prvenstva u Francuskoj 1998. Miš je individualno radio s Davorom Šukerom. Godinama je u rijetkim prilikama koje je mogao koristiti za dolazak kući, tijekom božićnih blagdana ili ljetnih ferija, Zvonimir Boban nazivao Miša da mu organizira i isplanira individualni trening.

“Obično su to bile neke situacijske vježbe, poput igre jedan-na-jedan”, prisjeća se Mario Jurić, današnja pokretačka snaga sindikalnog udruženja nogometnih profesionalaca (HUNS) i nekadašnji Mišov učenik, koji je Bobanu u nekoliko navrata sparirao na igralištu Hitrec-Kacian.

Istina je, međutim, da Miš nije volio nogometaše-umjetnike. Ein voller Bauch studiert nicht gern, rekli bi Nijemci; u slobodnom prijevodu, sita čovjeka nećete dobiti na posao. Te se je maksime Miš strogo držao, držeći je za svojevrsnu vjersku dogmu.

“Smatrao je, a valjda je i znao iz ranijih iskustava, da će talentirani nogometaš uvijek izabrati liniju manjeg otpora”, potvrđuje Jurić, koji iskustvo rada s Mišom smatra najzaslužnijim što se iz trećeligaškog prosjeka vinuo do Dinamova prvotimca i kasnije ostvario zavidnu inozemnu karijeru. “Birao je štićenike po jasnom kriteriju, uvijek tražeći one koji nisu imali izbora. Bio sam jedan od takvih. Da nisam prošao u nogometu, dogurao bih maksimalno do medicinskog tehničara.”

Samoukog, samozvanog i samoproglašenog trenera za individualni rad s nogometašima, kako su ga, smatrajući ga ultimativnim redikulom, portretirali ondašnji kroničari nogometnih zbivanja u gradu, hrvatska je javnost imala priliku upoznati ujesen 1999. Taj 14. rujna pamti se po trima značajnim događajima. Dinamo, tada NK Croatia, te je večeri na Old Traffordu ostvario sjajan rezultat remiziravši s aktualnim europskim prvacima. To je bio prvi. Na samom poprištu velikoga sportskog postignuća prerano je prestalo kucati srce Darka Tironija, izvrsnog novinara i urednika Sportskih novosti iz nekih boljih dana te glasnogovornika HNS-a. To je bio drugi, tužan koliko i šokantan. Onaj treći bio je, barem po tumačenju tadašnjeg javnog mišljenja, tragičan; u HTV-ovu je studiju te večeri gostovao Zdravko Jurčić i pred milijunskim televizijskim auditorijem obezvrijedio igračke kvalitete prve maksimirske violine Roberta Prosinečkog.

Izgradio je vlastiti kamp koji je nazvao Mišanello. Ondje je od svojih ‘škartova’ mogao sastaviti momčad za koju je govorio da će jednog dana pobijediti Dinamo

Žuti nije igrao spomenutu utakmicu zbog ozljede, ali je sa suigračima boravio u Manchesteru. Miš je u kratkim crtama deklamirao da je i bolje da nije igrao, jer da je sastav Osvalda Ardilesa daleko bolja momčad bez njega nego što je s njim. Nastala je histerija. Prosinečki se, kad je čuo što se dogodilo, toliko uzbudio da je zaprijetio odlaskom iz Maksimira, pa je požar na izvanrednom sastanku morao gasiti predsjednik Zlatko Canjuga.

Mišovo stajalište nije bilo ništa novo. Na isti je način igru Roberta Prosinečkog tretirao od prvog dana njegova povratka u Maksimir, u ljeto 1997. Čak niti sjajna utakmica protiv budimpeštanskog MTK-a u Kupu UEFA, koju je početkom studenog 1997. Prosinečki dobio sam postigavši oba gola u pobjedi 2-0, igrajući simultanku, nije mogla razuvjeriti Miša. Čak štoviše.

“Prosinečki je kočničar. Koči čak i na nizbrdici”, tumačio je Miš za restoranskim stolom, hvatajući se čaša i šalica da bi dočarao svoju teoriju. “Igrač mu se oslobodi unatrag i ne dobije loptu. Onda mu se oslobodi u prostor, pa je opet ne dobije i ispada glup što, kao, ulazi u ofsajd. On za svo to vrijeme rola i drži loptu. Prosinečki je igrač koji djeluje loše na momčad. On zapravo zatupljuje igrača.”

26.08.1998., Zagreb – Nogometna utakmica, NK Croatia – Celtic. Robert Prosinecki.
Photo: Sinisa Hancic/PIXSELLNa podjednako plastičan način objašnjavao je svoju nogometnu filozofiju i na primjeru Gorana Jurića, odnosno Darija Šimića.

“Kad Šimić oduzme loptu, gleda je čim prije, po mogućnosti iz samog oduzimanja, proslijediti na slobodnog suigrača, čime ubrzava ritam i pridonosi tranziciji. Kad je oduzme Jurić, onda on s njom najprije mora otrčati na stranu, prema autu ili prema korneru. Jer to, da je on oduzeo loptu, naravno, treba vidjeti. Treba proslaviti. Da masa na stadionu može skandirati.”

Trebale su proći godine da bismo shvatili što nam Miš zapravo govori. U rijetkim prilikama možda i nije bio u pravu, ali razvojni put kojim je moderni nogomet nastavio njegove je davne opaske revalorizirao kao vizionarske. Kao i mnogi osebujni likovi, stigmatizirani šarlatanstvom, bio je Miš previše ispred svog vremena. Vremena kad se mislilo da hrvatski nogomet ne može bez libera i da ne može drukčije nego u 3-5-2.

Miš zapravo nije imao ništa protiv Prosinečkog. Imao je puno toga protiv onoga u što se Prosinečki u zrelim godinama karijere pretvorio, onaj Prosinečki kojeg je gledao u Crvenoj zvezdi, i kojem se tada bio divio kao možda i najboljem nogometašu na svijetu. Više od svega Miš nije trpio igrače za koje je mislio da se ne trude dovoljno. U tom je smislu bio na tragu legendarnog Liverpoolova menadžera Billa Shanklyja, koji je upravo mrzio igrače koji nisu poštivali vlastiti talent: “Takve bih eliminirao iz nogometa. Izopćio bih ih iz društva. Oni su jebena pošast.”

Umjesto umjetnika lopte, Miš je u svojemu fantomskom uredu podno jablana na Sveticama skupljao igrače manjkava talenta, ali izuzetne radne etike. Nije želio stvoriti novog Prosinečkog i novog Bobana, premda je Bobana cijenio. Njegov je ideal nogometaša bio Alen Bokšić.

Podno jablana defilirali su tako već spominjani Jurić, zatim Ivica Landeka, Alen Šušnjić, Dario i Josip Šimić, Mario Cvitanović, Kruno Jurčić, Željko Kopić, Mate Dragičević, Pero Pejić… Mnogi od njih ostvarili su zavidne igračke karijere, a gotovo svi izrasli su u uspješne ljude, neki ostavši u nogometu, a neki u drugim sferama. Jurčić, Cvitanović, Kopić i Landeka, neki više, a neki manje uspješno, primjenjuju oštroumne spoznaje nekadašnjeg mentora na momčadi koje treniraju. Čovjeka čija je radna soba bila do vrha ispunjena sportskom literaturom, koji je čitao na engleskom i francuskom, te u svakoj od pročitanih knjiga ceduljama označavao što je prikladno za kojega od njegovih učenika, nema među nama od Valentinova 2005., kada je od posljedica težega plućnog oboljenja umro u 58. godini života.

Svoj san o uredu na otvorenom ostvario je tek pred sam kraj života, kada je izgradio vlastiti kamp koji je nazvao Mišanello. Ondje je napokon od svojih ‘škartova’ mogao sastaviti momčad koja je igrala prijateljske utakmice, kroz koje je mogao u realnom okruženju otklanjati nedostatke igračima. Govorio je da će ta njegova momčad jednog dana pobijediti Dinamo. Možda to i ne bi bila tako nemoguća misija, samo da je kontroverzni trener poživio.

Za potrebe ovog teksta Mario Jurić ispričao je kako je izgledao jedan prosječan radni dan trećeligaškog igrača pod Mišovom paskom.

“U šest ujutro probudio me telefonom i rekao što da pojedem za zajutrak. U sedam smo u Domu sportova radili na tehnici. U devet je trening bio gotov i imao sam slobodno do 12. Od podneva do tri poslijepodne radili bismo na Sveticama. Konačno, navečer bih, od 20 do 23 sata, radio na snazi po njegovu programu u teretani Dizačkog kluba Metalac. Između svih treninga dobivao bih jasne upute što i koliko jesti.”

Hrana često i jest bila u svim onim najlonskim vrećicama što ih je Miš vukao za sobom i što su virile iz njegovih džepova. Dok su njegovi puleni trenirali, on bi svakog jutra otišao do tržnice na Dolcu, gdje bi nakupovao najkvalitetnijega svježeg voća i povrća, nemasnog sira, te na kraju treninga namirnice podijelio igračima. Onaj frtalj kruha što je ostao u džepu bio je za njega, tek toliko da zatomi glad, piše telegram.hr.

Za oprostiti se od Miša, barem ovom prilikom, čine se najprigodnije ove riječi Marija Jurića.

“Miš je zapravo živio naše umjesto svog života. Dvadesetičetiri sata dnevno on je čitao, mislio i tražio načina kako da nas učini boljima. Nitko nije toliko utjecao na mene kao osobu. Valjda zato nema dana da ga se ne sjetim u svojim molitvama.”