Imotska krajina svakim danom sve više stari. Sve je manje mladih,a u polupraznim selima ostaju oni najstariji. Neki od njih, na žalost i sami, ostavljeni od svojih najbližih. Tužnih ima priča kako  djeca koja žive i rade u gradovima izvan Imotske krajine, ne žele doći vidjeti te svoje  roditelje i na času njihove smrti. No, ima i onih koji upravo takve ljude koji  kao stari i nemoćni moraju imati ponos i dostojanstvo  čovjeka,brigu brinu o njima. Istina, na jedan način i profesionalno, preko udomiteljstva za koje se dobiva  novac, no sve jedno, ako se nema trunke ljubavi i poštovanja prema starim i nemoćnim, uzalud vam sve.

Tako i jedna lijepa gesta udomitelja bračnog para Anisije i Josipa Bepa Milardovića iz Medvidovića Drage s predgrađa Imotskog ,budi nadu da postoje dobri ljudi, puni duše i ljubavi.

Taj bračni par udomio je preko Centra za socijalnu skrb četvero staraca s područja Imotske krajine  teško pokretnu Anicu Zovko iz Berinovca, pa nepokretnu Anu Štrljić  iz Lokvičića, Nedu Gudelj iz Krstatica, Milana Klarića iz Ciste Velike. Ljudi imaju prostora,volje za radom i ono najvažnije, htjeli su raditi kod svoje kuće.

-Već petu godinu udomljujemo stare i nepokretne iz Imotske krajine. Do sada smo imali 14 osoba, na žalost sedmero je umrlo. Vjerujte, da nije ljubavi prema njima, to se nikakvim novcem ne može nadoknaditi, jer svatko od ovih nosi i pelene, morate ih 24 sata paziti, voditi na WC, okupati ih, dati im lijepu riječ, veli Anisija.

A da se Anisija sama ne bi hvalila,njene riječi sa suzama u očima potvrdili su nam Ana, Milan i Anica, kada smo ih posjetili na prigodnom izletu, u povodu blagdana svetoga Ante. Neda nije mogla doći jer je bolesna.

-Ispekli su nam lijepog i ukusnog kozlića, fala Bogu ima pića, kave i slatkiša.Naša Anisija i Bepo su kao naša djeca, što im god kažemo to nam učine. Blagoslovljena im svaka minuta. Svaki dan se kuha, hrane imamo napretek, čisti smo, uredni, pričamo, ponekad nam dođu i naši najbliži, ali mislimo da nam ni kod njih ne bi bilo kao kod naše Anisije i Bepa, uglas nam rekoše troje staraca,kada smo ih posjetili kod  rijeke Vrljike gdje su uživali u prirodi i lijepoj ćakuli.