David Karoglan (74) iz Zmijavaca Imoćanin je s najdužim gastarbajterskim stažom

Kada je davne 1968. godine, tada dvadesetogodišnji David Karoglan (74) iz Zmijavaca pokraj Imotskog, nakon završene Škole učenika u privredi i potom dvije godine služenja u bivšoj JNA, odlučio s grupom svojih prijatelja krenuti na rad u Zapadnu Njemačku, nastavljajući tako pečalbarsku tradiciju u svojoj obitelji, ni u snu nije mogao predvidjeti da će u Njemačkoj, u jednom gradu raditi punih pedeset godina, i tako postati najvjerojatnije jedini Imoćanin s tolikim radnim stažom, piše Slobodna Dalmacija.

Dakle, 20. listopada 1968. godine golobradi momčić David zajedno s nekolicinom svojih prijatelja iz škole, s pozajmljenih ondašnjih 200 njemačkih maraka, zaputio se u Njemačku. Bazna stanica bijaše im München gdje je David imao neke rođake.

MAĐAR, ŽIDOV I SPLIĆANI

– Tražili su građevinske radnike i stručnjake te mi je trebala diploma da sam završio građevinsku školu. No nisam je imao, pa sam po ondašnjem “uhodanom poslu” za dvjesto dinara u našoj općini u Imotskom dobio potvrdu da sam ipak građevinar.

– Dolazak u München bez znanja jezika, bez novca, onako ho-ruk, ipak nije baš poremetio moj početak pedesetogodišnjeg rada. Branko Lelas i Vinko Brečić, moji zemljaci iz Imotske krajine, pomogli su mi, a imao sam i sreću. Zapao me poslovođa Mađar. Vidio čovjek da nemam pojma o građevini i dao mi da zapisujem količinu hrane za radnike, nabavljam je, kupujem, donosim… I tako više od godinu dana dok sam malo svladao jezik. Prva plaća bila mi je 670 maraka. Kada smo malo svladali jezik, raspršili smo se kud koji tražeći posao. Mene je opet potrefila sreća. Nabasao sam na jednog poslovođu Židova, koji je prodavao naveliko tekstil i odjeću. Pitao me je kako mi je ime. Kažem David, a on meni: E ti si naš, možeš raditi kod mene. I onda sam tri godine radio kod njega, i bio kao kod svoje kuće. Imao sam sve privilegije. Raznosio sam rebatinke, majice i ostali tekstil po velikim robnim kućama. I onda nakon tri godine opet sreća za mene. Upoznao sam neke Splićane koji su instalirali grijanje, hlađenje… Pitali su me koliko zarađujem. Kažem tek oko tisuću maraka, a oni meni: Hajde s nama, ti imaš školu i odmah ti je plaća tisuću maraka veća. Tada je sve krenulo dobro, i onda četvrta i najveća sreća moja – upoznao sam na plesu moju suprugu Katicu. Ona je iz Hrvatskog zagorja i radila je na izvrsnom poslu u samoj administraciji grada Münchena. Onako poletna i stručna preokrenula mi je život naglavačke u pozitivnom smislu.

DOBRO PLAĆEN

– Vjenčali smo se 1973. i započeo sam novi život. Posao u firmi koja instalira plin, vodu i grijanje, dobar stan, imaš dobru ženu, dobro zarađuješ… Ma sve se poklopilo. U toj firmi radio sam punih 35 godina, i tu sam dočekao i mirovinu u svojstvu poslovođe. I tako s onim poslovima od prije prikupio sam 43 godine radnoga staža i ulazim u punu mirovinu.

– No, kako sam ostao u iznimnim odnosima s gazdom moje posljednje firme, tako sam i pored mirovine radio za njega uz dobar honorar sve do današnjih dana – kaže David.

I sada kreće druga priča o Davidovu radnom stažu. On se sa svojom Katicom vraća u Zmijavce u lijepu kuću. U Njemačkoj, u Münchenu ostaju mu tri kćeri i sedmero unučadi. I kćeri i njihovi muževi, isto naše gore listovi, rade. Unučad ide u školu, no svi izvrsno govore hrvatski jezik i svake godine su u Zmijavcima. No, kako su u Münchenu djeca i unuci, David i Katica znaju se često tamo uputiti…

– Da, sjednem u moga Volva i u jednoj turi odradim 986 kilometara od Karoglana u Zmijavcima do Münchena. I što ću gore, šetati!? Ni govora! Javim se svome bivšem gazdi, jedva me dočeka i onda odradim posao u mojoj staroj firmi. Nije mi potrebno, no u Njemačkoj se rad itekako plaća, i to je ono najvrjednije u toj zemlji. A ja volim raditi, jer je to moj život. Uradim posao, gazda lijepo plati. I tako evo do današnjih dana, pa je tako moj rad u Njemačkoj prešao i pedesetu godinu. Ispada, a tako i jest, da smo ja i Katica u Zmijavcima privremeno, jer smo često u Münchenu. Koliko još, vidjet ćemo… Sljedeće godine slavimo pedeset godina braka. Možda će nam to biti neka prekretnica. No, evo sada u rujnu idemo malo u toplice, pa iz toplica u Njemačku, i onda opet na posao kod staroga gazde, jer već pita i zove kada ću u München na posao. A moj Volvo, ovo je već četvrti, zna napamet rutu do Münchena – zadovoljno će David.

BEZ PREDAHA 980 KM

Sada i još jedna, treća zanimljiva priča o Davidu iz Zmijavaca… Znači, koliko nam je poznato, on je možda i jedini Imoćanin koji u pedeset godina rada i života u Njemačkoj nije sjeo i vozio Mercedes, ili barem bavarskog automobilskog junaka BMW.

– Nikada – govori nam David. U početku, tamo krajem šezdesetih godina vozio sam neke starije Opele, godinu, dvije, a onda kada sam sjeo u Volva to je bilo to. Četiri sam ih promijenio, za njih iskeširao više od 130 tisuća eura. I dandanas Volvo, i samo Volvo. S njima sam od Münchena do Zmijavaca i natrag učinio prema mojoj evidenciji oko 1,2 milijuna kilometara. Onako, odoka, osam, osam i pol sati od stana u Münchenu do kuće u Karoglanima. Svaki Božić, Uskrs… Kad bi me uhvatila nostalgija, sjeo bih u Volvo i onda 980 kilometara, bez da popijem i kavu – pravac Zmijavci. Napunim baterije u zavičaju i onda natrag. I tko će znati koliko puta tako. Hvala Bogu, služi me zdravlje kao i moju Katicu, i ako se ovako nastavi ove brojke o godinama radnoga staža moguće da se još podignu – veselo zbori gastarbajterski rekorder Imotske krajine.