Svrsishodna djelatnost lektora u Bosni i Hercegovini je zanemarena. Iscrpne misli o njihovoj ulozi vode do velike potrage za njima, jer su u toj državi tri službena jezika

Njihova potraga nije potreba nego nužnost. Ispravak jezičnih i stilskih pogrešaka u tekstu je neizbježan. Ipak, to su proučavanja i povezanosti; svakodnevnost je drukčija. Budući da se navodi jezična ustavna ravnopravnost, neophodna je provedba i u stvarnosti. Uočljivo je da je ponekad ta ravnopravnost zapisana samo na papiru, odnosno jedan od zakonskih članaka.

Poznato je da sva tri jezika imaju i svoj pravopis, i svoj rječnik te svoju gramatiku. Njihove pravilnosti, značenje i uporabivosti potpuno su različiti. Svaki od njih prilagođen je određenom narodu, ali nametljivost svoga drugima nije prikladnost. Nametljivost i pripadnost ne smiju se izjednačavati.

Iako je razumljivost riječi moguća, ne treba ih zlorabiti, odnosno provlačiti u nepripadajući jezik. Primjerice, nehrvatice koristiti u hrvatskom jeziku kada postoji hrvatica nastala jezikoslovnim trudom. Lektura zahtjeva ispravak prema pravilima i normama određenoga jezika. Ako su ustavno u BiH sva tri jezika ravnopravna, potrebna je i ravnopravna primjena.

Jezična neprimjena u pismotvorju je uvidna. Događa se da pismotvor pripada jednom narodu, a njegov jezik drugom, odnosno njegova pisana riječ nije na jeziku koji uporabi, jer lektor prilagodi svome. Upravo zbog takvih nejasnoća, potreban je u knjigama i sličnim radovima kratak i razumljiv opis lektora, odnosno uz njegovo ime i prezime navesti i jezik na koji je lektorirano.

Dok knjige traže lektore, njima željnom jeziku, dokumentacija u državnim i javnim ustanovama ne teži previše za njima. Kroz prste se progleda kako je što napisano, odnosno sve riječi prolaze. Pogreške se komentiraju samo unutar jezikoslovaca.
Ne treba ni jedna jezična pravila podcjenjivati. Sva su istovrijedna, ali svoja treba cijeniti i promicati, jer su jezikoslovci za njih se borili i izborili. Stoga, svaki pojedinac doprinosi uporabivosti istih.

Naklonjena je misao Vladimira Anića u “Rječniku hrvatskoga jezika” 1991., kojom ujedno poručuje i potiče: “Kao svako živo biće, kao život sam, jezik živi punim životom i prirodno se razvija samo u slobodi, oslobođen od političke instrumentalizacije i svih vrsti pritisaka… U punoj slobodi sam će najpouzdanije definirati srodnosti ili istovjetnosti, kao i samosvojnosti i razlike.”

Nitko se neće pobrinuti za čovjekovu dobrobit ako se sam ne bori. Očekivanje napretka bez osobnih snaga je nemogućnost.

Dominika Andrijanić, profesorica hrvatskog jezika i književnosti