Uskoro počinje korizma, vrijeme priprave za Uskrs pa se često nameće tema o postu i odricanju.

O tome je u videorubrici Radio postaje Mir Međugorje ‘Pitajte svećenika’ ovoga tjedna govorio fra Marko Bandić, svećenik Hercegovačke franjevačke provincije, koji službuje na Humcu.

Prilog su pripremili Antonija Bubalo i Luka Rupčić, a fra Marko odgovara na pitanja o odricanju: koji je smisao odricanja, čini li me odricanje nervoznim, te na koji način postim i od čega zapravo postim?

Te odgovore donosimo u nastavku, a možete ih pogledati i na YouTube kanalu.

Koji je smisao odricanja?

Bliži nam se korizma i čim netko spomene odricanje, pokoru, žrtvu, u nama se pomalo budi taj gorki osjećaj, zato što smo u nekoj kulturi i potrošačkom društvu gdje se nekako nametnula parola „Uzmi sve što ti život pruža“. Stoga i sama riječ odricanje nije nešto aktualna, ali koji je smisao odricanja? Koji je smisao pokore? Svakako nije da ja sebe testiram, da vidim dokle mogu, kako se mogu nečega odreći. Onda bi i samim time pokazao kao da sam bolji od drugih, ali odricanje nije svakako nekog natjecateljskog karaktera. Smisao odricanja nije ni da ja patim, gladujem, žrtvujem se, gdje sam uskraćen za nešto jer kad pogledamo svako moje odricanje mora biti dugoročno, ne privremeno. Na primjer odreći ću se sada cigara u korizmi, neću pušiti i to ću činiti samo dok korizma traje. Kad korizma prođe nastavit ću po starome. Ne, upravo suprotno. Nastaviti i dalje bez cigara, zato što Isus kaže: „Budite savršeni, kao što je savršen Vaš Otac nebeski.“ I upravo na tome trebamo raditi. Kad pogledamo na prvim stranicama Biblije u knjizi Postanka, Bog stvara čovjeka, Adama i Evu, daje im život, daje im slobodu, a govori jedite sa svih stabala, ali s jednoga stabla da niste jeli. Na prvim stranicama se spominje već odricanje, ali ne da bi oni bili uskraćeni za nešto, upravo suprotno, da bi život imali u punini. Stoga moje odricanje nikada ne bi trebalo biti odricanje od nečega, nego za nešto. Treba imati puno dublju svrhu, gdje je to nešto s čime ja dobivam bogatstvo, bogatim se Bogom, ispunjavam svoj život, dajem Bogu zadovoljštinu, a i ugodniji sam i korisniji svakako drugima. Svatko od nas se odriče i odricanje nije lako, ali vidimo da je to ostvarenje. Isus kada daje svoj život za nas na križu odriče se života, ali iz ljubavi, stoga svako odricanje mora vući sa sobom, podrazumijevati i ljubav.

Odričem li se kave ili tračanja?

Meni na pamet pada sada jedna anegdota, kada smo mi bili u novicijatu i naŠ odgajatelj kada bi vidio neke ljude da zapale cigaru rekao bi nam: „Dečki, pogledajte, svi mi imamo svoje slabosti, samo što su njihove vidljive, a naše su možda manje vidljive.“ I kad je u pitanju odricanje, prvo na tapeti što je, prvo na udaru, to su te vidljive slabosti, kao što su naši poroci: alkohol, duhan, cigara, kava, evo kad je riječ već o kavi. Prvo se njih odričemo, ali bitno je stati malo, malo razmisliti o svome životu. Što je to čime ja više vrijeđam Boga i bližnjega i čemu nisam sebi na izgradnju? U ovome slučaju to nije ispijanje kave, nekoliko šalica kave, nego ovo drugo, ogovaranje drugih. Samim time vrijeđam i ljubav Božju, i drugima pričam iza leđa, a nisam ni sebi na izgradnju. Stoga biram ovo drugo, to je odricanje tračanja drugih.

Luksuzni post? Neću jesti meso, ali ću jesti ribu!

Pa ja bih najprije definirao što je to post. Post bi bio dobrovoljno uzdržavanje od hrane ili nekoga drugoga dara što nam je Bog dao. U koju svrhu? U svrhu duhovnoga sjedinjenja s Bogom. Stoga cilj posta je duhovno sjedinjenje s Bogom, žrtva, zahvalnost i da ja malo osjetim tu glad. A je li ja osjetim glad ako umjesto mesa uzmem ribu i dobro se najedem ribe? Jesam li shvatio koji je smisao pravoga posta? Post bi bio, crkva propisuje za Veliki Petak i Čistu srijedu koju hranu ne smijemo jesti, i cilj posta je imati jedan obrok do sitosti , uz dva malo manja obroka, a u određene dane ona ne pripisuje koja je to hrana. Može to biti bilo koja druga hrana, ali u manjim količinama nego što koristimo u dane kada ne postimo. Postiti jest teško, ali često mi to koristimo pod izlikom Zakona. Ispoštujem zakon, a zapravo sam promašio koji je smisao, koja je svrha moga odricanja i ako je teško postiti onda bi trebalo početi od malih stvari. Na primjer uskratiti si jedan obrok tjedno, pa dva obroka, dok tako ne dođemo do onoga pravoga jednodnevnog posta. Post može biti i odreći se vremena koji nekvalitetno provodimo. Ako previše vremena provodim na internetu, Instagramu, Facebooku, uz televiziju, onda mogu postiti na način da preko tjedna češće odem na Svetu Misu, da slušam duhovni sadržaj, da češće molim i na taj način postiti, a ne samo uzdržavati se od hrane.

Odricanje koje nas čini nervoznima!

Pa svi smo to pomalo iskusili i svi znamo kako je to. Ako nismo sa svoje strane onda iz iskustva od bližnjih. A meni na pamet pada iz Matejevog evanđelja kada Isus govori svojim apostolima: „Vi kad postite ne izobličujte svoja lica, ne budite kao licemjeri, izobličuju lica da ih drugi vide kako poste. Zaista kažem vam već su primili svoju plaću. Nego ti kad postiš, umij se, namaži se i Otac tvoj koji je u skrovitosti, koji vidi u skrovitosti, vratit će ti.“ Stoga prvenstveno kad govorimo o postu, on mora biti ponizan i radostan. Štoviše kada postim još više bih trebao iskazivati ljubav prema svojim bližnjima. Zato što post, dobar post kombinira onu okomitu ljubav između mene i Boga, a i onu vodoravnu ljubav prema bližnjima. Štoviše, još više bih trebao imati ljubavi prema bližnjima i osjećaj poštovanja i žrtve.

Fra Marko, hvala Vam na Vašim odgovorima!

Hvala vama od srca na pozivu i na svemu što činite za Krista i neka Bog obilno blagoslovi vaš rad i dadne vam strpljivosti, mira i ustrajnosti.