Vrijeme masovnih odlazaka iz Hercegovine trbuhom za kruhom polako postaje stvar prošlosti. Trend se u posljednje vrijeme okrenuo – broj odlazaka je opao, a sve je veći broj onih koji se vraćaju u rodni kraj uviđajući da se ekonomska računica u Europi istopila, dok se kod kuće otvaraju ozbiljne prilike za rad i biznis.
Najbolji primjer tog novog vala je Gruđanin Marko Mikulić. Nakon gotovo sedam godina rada u Njemačkoj, on je spakirao kovčege, vratio se kući i sa svojim kumom Stjepanom Stipićem pokrenuo posao za održavanje vrtova, a posla danas imaju toliko da im se teren već proteže od Gruda i Blidinja pa sve do Čitluka i Čapljine.
Marko se u rodne Grude vratio prije godinu dana, a motiv je bio jasan – obitelj, ali i onaj neopisivi magnet Hercegovine – kamen, krš i maslina. Danas, s odmakom od godinu dana, kaže kako nije požalio ni sekunde. Štoviše, situacija u Njemačkoj, koju je napustio, drastično se razlikuje od one u koju je prije šest i pol godina otišao, piše Vecernji list BiH.
Njegovo viđenje današnje Njemačke oslikava zašto se sve više naših ljudi odlučuje za povratak i zašto privlačnost Zapada ubrzano blijedi.
Ogromna je razlika u Njemačkoj između onoga kada sam ja došao i kada sam otišao. To jednostavno više nije ista zemlja. Njemačka je prošlo vrijeme, otvoren je Marko.
Zahvalan je, kaže, na svemu što mu je ta država pružila – tamo se čovjek nauči disciplini i prođe životnu školu u kojoj si prepušten sam sebi, gdje nema nikoga ni ručak da ti skuha.
Ipak, ekonomska računica koja je nekada ljude mamila na sjever Europe, danas se potpuno istopila. Marko to najbolje ilustrira kroz banalan, ali plastičan primjer rasta cijena hrane.
Kada sam tek došao u Njemačku, kebab je bio 4,29 eura, a kada sam odlazio, cijena mu je skočila na čak 8,50 eura. Došli smo na isto i tamo i ovdje. Cijene jesu brutalne i u Hercegovini, to svi vidimo, ali ono što me pozitivno iznenadilo kada sam se vratio jest da se drastično promijenio odnos prema radniku. Sada ovdje ima puno više izbora i posla, naglašava Marko.
Upravo ta spoznaja – da se u domovini danas cijeni dobar radnik i da se može pošteno zaraditi – bila je okidač za novi poslovni početak.
Cijela priča počela je posve slučajno kada je Stjepanova tetka tražila nekoga da joj sredi dvorište. Kako u cijelom kraju nije mogla pronaći slobodne ruke, Marko i Stjepan uzeli su alat i odradili posao.
Vidjevši kolika je potražnja na terenu, kumovi su odlučili riskirati.
Stjepan je prelomio i napustio tvrtku u kojoj je radio punih 14 godina kako bi ušao u zajednički biznis. Prvu godinu su radili isključivo za opremu – sve što bi zaradili, uložili bi u kupnju profesionalnih alata i strojeva. Danas njihova mala zelena oaza, simbolično nazvana Evergreen, radi punom parom.
Klijenti koji ih zovu najčešće su starije osobe koje same više ne mogu održavati imanja, zaposleni ljudi koji nemaju vremena, ali i naši ljudi koji su otišli u Njemačku, Irsku ili Hrvatsku, a žele da im okućnice u Hercegovini ostanu uredne. Njihov spektar usluga pokriva – od košnje trave, orezivanja voćaka najesen, oblikovanja živica, sadnje najrazličitijeg ukrasnog bilja pa sve do kompletnog čišćenja i uređenja potpuno zapuštenih površina. Naravno, mnogi traže mjesečno ili godišnje održavanje vrtova.
Posadili su, kažu kroz smijeh, već “cvića i cvića”.
Ma radimo sve i svašta, kažu nam, dodajući kako nisu mogli ni sanjati da će živjeti od ovog posla.
Ljudskost ispred profita
Iako se posao ubrzano širi i dugoročni cilj im je izlazak na tržište Dalmacije, Marko i Stjepan na terenu ne zaboravljaju ono najvažnije – ljudskost.
Najviše nas zovu starije osobe. Čak i bakama okopavamo rajčice ako nema tko drugi uskočiti. Što ćemo od bake koja ima više od 80 godina nego pomoći? Umorimo se, naravno, leđa osjete tempo, ali ne žalimo, pričaju nam dvostruki kumovi.
Markova priča potvrđuje da se ekonomska slika mijenja i da Zapad gubi nekadašnju privlačnost. Pokazuje da se uz stečenu disciplinu i spremnost na fizički rad može osigurati stabilan posao i zarada kod kuće, bez potrebe za odlaskom preko granice – pod uvjetom da se čovjek ne boji zasukati rukave.
