Učitavanje komentara…
Popularno
Promo
Učitavanje komentara…
Sretnička tragedija, događaj u kojem su izgorjeli svatovi Ivana Rozića nadaleko je tragično poznati događaj, dogodila se na današnji dan prije 80 godina. O njoj se prenose usmene i pisane predaje. Dogodila se za vrijeme župnikovanja don Ante Romića u Kruševu.
Don Ante je o njoj pisao službene izvještaje Biskupskom ordinarijatu u Mostaru, te novinske izvještaje za Katolički tjednik i Kršćansku obitelj; pisao je mnogim prijateljima o tragediji, mnogim ustanovama od kojih je tražio financijsku pomoć za obitelji stradalnika. želja nam je da u ovom prikazu skupa s don Antom ponovo proživimo preko pisane riječi ono što se dogodilo 1938. god. na Sretnicama za vrijeme i poslije sretničke tragedije.
Prvi izvještaj kojega je don Ante napisao složen je poslije ponoći kada se vratio s lica mjesta u svoju sobu i pisao. Pisao je uza svijeću, na brzinu, da bi u jutro poslao poruku biskupu o strašnom događaju u svojoj župi. Ovaj izvještaj je temelj svih kasnijih pisanja i rasprava o sretničkoj tragediji.
Sretnice – udaljene 12 kilometara jugozapadno od Mostara. Posljednje je mjesto administrativne uprave općine Mostar. Pripada župi Kruševo u čijem su sastavu još mjesta: Krivodol, Selišta, Podgorje i Čula.
Sretnice su te 1938. godine imale nekoliko zaseoka koja su uglavnom dobila imena po prezimenima ili imenima : Bevande- Pešići, Rozići- Banići, Rozići- Bobankići, Rozići – Jozići, Rozići – Perići, Rozići – Stipanovi, Kordići – Martinovi, Kordići – Rozušini, Kordići- Smoljankići, Zovke, Ereši, Brkići i Marići.
Mjesto je imalo ukupno 29 domaćinstava, gospodarstvo je bilo ekstenzivnog karaktera – uobičajeno za to vrijeme i taj hercegovački krajolik gdje je duhan bio artikl od kojeg se uglavnom nešto novca moglo dobit. Ta kultura zahtijevala je brižni i mukotrpni rad a u financijskom smislu nije bitnije doprinosila boljoj i sigurnijoj egzistenciji življenja žitelja Sretnica. Kuće su bile skromne, neke su bile pokrivene ražovom slamom- krovare, a rijetke su imale crijep ili kamenu ploču. Interijer kuća je bio oskudan, svaka kuća je imala ognjišta sa verigama ili kako ih je narod zvao komoštrama gdje se pekao kruh ispod peke – sača. Brašno od kojeg je kruh pečen je uglavnom bilo od sirka – sijerka, ječma, prosa kukuruza a za kakve blagdane od pšenice. Posuđe je bilo od drveta, rijetko je u kojoj kući bio predmet od porculana ili bilo kojeg metala. To ništa nije smetalo Sretničanima u njihovom načinu življenja i u njihovom blagovanju svetaca: Božića, Uskrsa kao i ostalih svetkovina. Svatovi i svatovski običaji za žitelje Sretnica bili su poseban događaj.
Sinu Jure Rozića, Ivanu, došlo je vrijeme da se ženi. Jure je pozvao prijatelje, susjede, poznanike, kumove i rodbinu u svatove svom jedinom sinu. Skupio je oko dvadeset svatova koji su otišli po mladu Jelu Sušac u Blatnicu koja je bila u najmu u susjedstvu u sestre Mare Marić na Sretnicama.
Svatovi su bili 8/9. veljače 1938. godine. Veselje je bilo veliko, pjevale su se svatovske pjesme, ganga i bećarac. Svatovi su se kod mlade zadržali 3 do 4 sata da bi s njom došli u kasnim popodnevnim satima u mladoženjinu kuću na Sretnice. Običaj je bio u to vrijeme da su po mladu išli djever i djeveruša, a ne mladoženja.
Obično je u svatovima djever bio mladoženjin brat, a djeveruša sestra, a ako mladoženja nije imao brata i sestre, onda ih je mijenjao netko iz bliže rodbine mladoženje. Kako mladoženja Ivan Rozić nije imao brata djever mu je bio Grgo – Grgula Rozić iz Poljana sa Sretnica, a djeveruša je bila mladoženjina sestra Iva Rozić koja se kasnije udala za Ivana Ćorića sa Dobrog Sela koji je kasnije živio s Ivom na njezinom imanju na Sretnicama. Stari svat je bio mladoženjin tetak Martin Sušac iz Blatnice. Kuma je bila mladina sestra Iva Sušac koja se udala za Martina Šaina u Gradniće. Kum je bio Ivan – Iviša Ćorić sa Dobrog Sela. Svatova je bilo od 20 do 25.
U večernjim satima oko mladoženjine kuće uz svatove našli su se pohođani i sildžije sa susjedima koji su došli na svatovsko sijelo. Bilo je oko 120 osoba. Svatovi su bili obvezni plaćati mladin dar (pletene čarape, pletene terluke, ručnik, košulju) i “jabuku”. Dok se plaćao dar i “jabuka” djevojke su pjevale svatovske pjesme na svatovski način opijevanja “jabuke”. Sildžije nisu bile obvezne plaćati mladin dar nego samo “jabuku”.
Svatovsko veselje se zahuktavalo, čula se ganga, bećarac, svatovska pjesma i rera, igrala se trusa i taraban. Veselje se odvijalo u svatovskom ozračju i nitko ništa neobično nije primijetio. Svatovi su bili smješteni na katu u tavanskoj prostoriji. Ispod svatova je bila prizemna prostorija u kojoj se nalazilo sijeno i grm. Vatra je tinjala u sijenu u prizemlju.
Razbuktala se i zahvatila grede i podne daske. Izvana je Stipe Kordić Jurinprimijetio vatru i viknuo: “Vatra!” U nastalom metežu nagorjeli pod tavana se srušio u sijeno i grm zajedno sa svatovima. Nastao je metež, panika, nevjerica, tjeskoba… Svatovsko veselje pretvorilo se u plamen.
Oni koji su bili bliže vratima i prozorima uspjeli su se spasiti. Na svim otvorima na vratima i prozorima i svugdje okolo nastala je velika panika. Izvana je svijet panično nadirao na sve otvore da bi nekoga spasio. Svatovi su iznutra nadirali na prozore i vrata da bi se izvukli van. U tom nadiranju s jedne i druge strane na otvore kuće svi oni koji su se našli unutra ostali su zatočeni u plamenu. Oni koji su izvučeni iz vatre izvučeni su s velikim opekotinama. Više svatova s opekotinama upućen je u bolnicu u Mostar. U trenutku kada je nastala panika mladoženja i mlada su bili na dvorištu. U panici i pokušaju spašavanja svatova mladoženja je uskočio na tavan da bi pokušao spašavati i više se nije vratio.
U plamenu i vatri ostalo je 29 osoba koji su nađeni u jednom zajedničkom klupku – zagrljaju, vjerojatno su se na taj način htjeli spašavati. Žitelji susjednih sela: Kruševa, Dobroga Sela, Ljutoga Doca i Blatnice došli su pomoći unesrećenima. Sve je bilo kasno, vidjeli su samo zgarište i doživjeli strah. Vatra je progutala 29 svatova. Izgorjeli su bili sa Sretnica iz Kruševa, Blatnice i Dobrog Sela. Gledajući stradalnike očevice je obuzimala jeza. Čekali su dan ali ni dan nije ništa bolje donio.
Nitko nikoga nije prepoznao. U identifikaciji stradalnika pomogla je sudsko – liječnička komisija iz Mostara. Svi stradalnici pokopani su u jednu grobnicu. Mati mladoženje Ivana, Stojka Rozić zahtijevala je da se na mjestu tragedije podigne spomenik, međutim akcijski odbor za podizanje spomenika se odlučio za groblje. Na čelu akcijskog odbora bili su provincijal fra Mate Ćuturić i trgovac Marko Suton. Ivan Rozić – mladoženja imao je strica u Americi koji je slao novac za spomenik i za izgradnju nove kuće. Svim novcem oko izgradnje spomenika i kuće raspolagao je akcijski odbor.
Okolnosti pod kojima je izbio požar nisu ni do danas razriješene. Postoji više pretpostavki o požaru:
– jedna pretpostavka je da je šibica od upaljene cigarete neugašena pala na pod i kroz razmake dasaka pala u sijeno i zapalila ga.
– druga pretpostavka je da je opušak od cigareta pao između tavanskih dasaka i zapalio sijeno.
– treća pretpostavka, dok su Vida i Šima Rozić išle na sijelo prema kući mladoženje susrele su dva nepoznata čovjeka koja su išla od kuće mladoženje. Jedna im je rekla: «Vi momci sa sila, mi na silo». Nisu ništa odgovorili, prošli su prema gaju. Ova dvojica su imali zimske kapute i šešir na glavi. Nitko ovu dvojicu nije vidio u svatovima. Svi svatovi su bili u narodnoj nošnji bez kaputa i šešira. Ostala je sumnja da su ova dvojica kao državni službenici iz političkih razloga podmetnuli požar u prizemlju kuće gdje su bili svatovi.
U Kruševu je tada župnik bio don Ante Romić. On je izvještaj o Sretničkoj tragediji poslao na više adresa: Biskupskom ordinarijatu, različitim ustanovama, uglednim ljudima, humanitarnim organizacijama. Neke spise je pisao kao izvještaj o tragediji a neke s idejom da traži materijalnu pomoć obiteljima stradalnika.
Mnoge institucije i pojedinci su se odazvali na don Antine zamolbe i dopise te su slali sućutna pisma, sažalnice i materijalnu pomoć. Urednik katoličkog tjednika odgovara na don Antin izvještaj: “Iako je nemoguće osjetiti svu strahotu sritničkog događaja, kako si je Ti sam osjetio, ipak mogu samo donekle razumjeti Tvoju bol i klonulost. Moje najiskrenije saučešće i Tebi i Tvojim dragim ožalošćenim i ucviljenim župljanima…”.
U obiteljima pogorjelih svatova ostalo je lijepo sjećanje na don Antu koji ih je često poslije tragedije posjećivao. Tješio je obitelji pogorjelih svatova i molio se Bogu za pogorjele. Ostalo je prisjećanje na njega da je u noćnim satima kad se tragedija dogodila došao na Sretnice opremiti svetim sakramentima pogorjele svatove.
U izvještaju Biskupskom ordinarijatu u Mostaru pod brojem 13/1938., 10. veljače don Ante piše:
“Preuzvišeni gospodine! Javljam Vam tužnu vijest s prevelikom boli: U mojoj župi – jučer je bila svadba Ivana Rozića sina Jurina sa Sretnica. Jedinak u oca od sinova. Bio je siromašak Jure Rozić. Sin mu je bio valjan, mladić dobar, dapače među najboljima,…..
Jučer u jutro vjenčao sam spomenutoga mladića s dobrom djevojkom sirotom, koja je bila u najmu na Sretnicama, s Jelom Sušac (rodom iz Blatnice). Otac se veselio jedinku sinu. Mladenci najviše. A nije bilo ni manje veselje u susjedstvu.
Bila je svadba… Sakupilo se mnoštvo svijeta iz Kruševa te iz okolnih župa, s kojima su mladenci imali rodbinski i prijateljskih veza. Bila je noć… oko 11 sati… jabuka se pripjevala i gotovo došla svome svršetku… Veselje bez trunke zle slutnje… Ali, u punom jeku svadbenog veselja, došla je grozno, jezovito iznenađenje… Netko je opazio vatru u prizemlju i kriknuo…. U zadnji čas opazili su pod sobom strahotu plamena, koji se naglo digao. Upalilo se suho sijeno i grm…. Bio je silan visok plamen. Nastala je konsternacija, očaj, krik i bijeg iz nutra. Pošto je bila zbijena kuća svijeta, nisu mogli svi izbjeći. Jedni su bježali na vrata a drugi skakali s visine od 3 metra s prozora…. Izlazeći iz kuće mnoge je opet zahvatila vatra, pa su teško ozlijeđeni po licu, nogama i rukama…
Noćas oko pola jedan došao je po mene Josip Pajer,… koji se službom dogodio na Sritnicama…. On mi je javio strahovit nepamtljivi slučaj. Pratio Isusa u pres. Ol. Sakramentu i mene …. Troje sam ispovjedio i pričestio i jedno od tih pouljao.
Prolazeći pokraj garišta, osjećao sam miris ljudskog tijela… Osjećaj koji potresa i drma čitavim bićem. Kako mi je toga čas bilo pri duši, ne da se izreći. Svakako puna čaša žalosti i boli.
Iz moje župe ima oko 20 osoba, koje tako tragično završiše. Među njima oženjenih, udatih, djece, mladića, djevojaka. Računa se na 30 osoba koje je progutala vatra. Još se ne može ustanoviti točan broj. Tu nađe strašnu smrt i mladenac, otac mu i dvije sestre.
O ovoj Vas katastrofi izvješćujem Preuzvišeni, da dobrostivo preporučite duše nastradalih…. gajim nadu da ih je privilo k sebi presveto Srce….
Očekujući Vašu očinsku utjehu i vrhunaravnu pomoć ostaje Vašoj Preuzvišenosti odani, don Ante Romić”.
U uvodu u pismo don Ante piše:
“Dragi tajniče! Evo Vam šaljem podatke o nastradalim prigodom požara na Sritnicama… sve je kao pokopano. U petak i subotu hodao sam po Sritnicama, da tješim… Brate, jauk i plač. Prizori žalosni do jada… ali i utješni jer ovaj svijet kod najvećeg svoga bola viče: Bogu hvala! Ovdje se vidi velika snaga po vjeri. Bez toga bilo bi svašta i vjerujete – samoubojstva.
Onih 400 dinara do Preuzvišenoga biskupa – dao sam pred ljudima obitelji pok. Rozić Jure – jer mu je kuća izgorjela i hrana stoki. Ova je kuća sada najsiromašnija i najviše ucviljena. Kad sam pružio dar i spomenuo od koga je onda nasta grozan plač i pomaganje… Osjetiše da su sirote i nužni tuđe pomoći…. Čovjeku se srce cijepa… Tješio sam ih s drugima, pa rekoše ožalošćeni: «Bogu hvala, Bog dao, Bog uzeo… Da ne duljim, jer se ne da više govoriti, puno vas pozdravlja i zahvaljuje”.
Tragični događaj sretničkih svatova izazvao je medijsku pozornost na razini cijele stare Jugoslavije. Većina tadašnjeg tiska je iznio kraći ili duži izviještaj o tragediji: Katolički tjednik, Kršćanska obitelj, Politika, Jugoslovenski list…
O ovoj velikoj tragediji su pjevali i brojni guslari- Željko Šimić, Srećko Lauc…
Mirko Lesko – narodni pjevač iz Blatnice napisao je 3 verzije pjesme o sretničkoj tragediji.
– Originalni spjev
– Prva verzija se pojavila 1938.
– Druga uz dvadeset i petu obljetnicu
Grozni požar u selu Sretnice
ostavi nam mnoge sirotice
dne. 9. veljače 1938.god.
Na desetog bilo je veljače
Čuj građane i patni seljače,
Na hiljadu devete stotine
Trideset osme žalosne godine,
Što se dugo zaboravit neće,
Dok nam rosno ne savene cvijeće
Na grobnici palih mučenika,
Ovdje se razvi žalost prevelika.
Otkad sunce na nebu se vije,
Nijesmo čuli veće tragedije.
Na Sretnicam kraj grada Mostara,
Tu izginu narod od požara.
Prizor taj se opisati ne da,
Ni onome, koji sve to gleda.
To su bile nemile strahote,
Tu su mnogi postali sirote:
Tužne majke,nevina dječica,
Brat i seja, ljuba sirotica.
Ko da broji bolne uzdisaje,
Plač i jauk još i danas traje!
Tužnu pjesmu zato Vama zborim
I o smrti njihovoj govorim,
Da bi čula zemlja Hercegova,
Što joj plamen radi od sinova.
Čuli jeste, moja braćo mila,
Kad je ova tragedija bila.
Pred po noći u najgore doba
Trideset duša otpremi do groba,
Još osamnaest dopadoše rana,
U svatovima Rozića Ivana.
U razvitku svoje mlade želje,
Kad je ima najviše veselje,
Za trenutak crne oči sklopi;
Glas odjekne po cijeloj Evropi…
Prvog časa novoga života
Vjerna ljuba osta mu sirota.
Ljuto cvili, bjele ruke pruža,
Da bi svoga prepoznala muža
Na gomili složenih mrtvaca,
Među crnim lešovima ovaca,
U pepelu drvlja i kamena,
Što izgori u žaru plamena.
Odkad žarko sunce zemlju grije,
Ta se žalost dogodila nije.
Bijela kuća visoka mu bila,
Na sred sela – proglašena vila.
Ta visina biše na dva štoka
Sa podrumom u kom leži stoka.
Bog je strašnu sudbinu okren’o
I suho se zapalilo sijeno.
I velika premda biše soba,
U njoj nasta užasna tjeskoba.
To je bila svatska perjanica
I sa sela mnoga djevojčica.
Tu je bilo braće i rođaka
I bez broja poznatih seljaka;
Omladine dosta iz tuđine,
Prijatelja i druge rodbine,
Koja dođe na pir i veselje,
Da bi svoje ispunila želje.
Nitko nije mogao ni sniti,
Da će požar u podrumu biti.
Na početku jedanestog sata
Javila se vatra obilata.
Narod pjeva, a pjesma se, ori
Strašni požar pod nogama gori
U tom jedno zapazilo dijete,
Da mu vatra dolazi do pete.
Hitro skače i narodu javlja,
Da se svako veselje ostavlja,
Da se bježi kud je komu bliže,
Jer se požar iz podruma diže.
Dok to mali uzdirljivo viknu,
U tom požar strahovito riknu.
Vidi narod, da tu nije šale,
Sve ostavi klupe i astale.
Mase svijeta sa prozora skaču,
Sitna djeca pod nogama plaču.
Više nitko tu se i ne pazi:
Staro, mlado jedno drugo gazi.
Tad se vatra pojavi žestoka,
Nijesi mogo otvoriti oka.
Zbunjen narod gore, dolje trče,
Modar plamen strahovito srče.
Neko bježi prozoru staklenu,
Neko gori u strašnom plamenu;
Neko bježi na pokrove kuće,
Da ga slavno dočeka svanuće.
Cika stoji stara i nejaka,
Jer ih vatra osvojila jaka.
Stoji jauk i gorki uzdasi:
«Ima l’ itko da nas noćas spasi?»
Strašno ciče dječica nejaka:
«Daj mi ruke, izvucime vanka,
Da mi mlado tijelo ne samrije,
Dok me plamen dohvatijo nije.»
Usred vatre skaču majke mile,
Da bi svoja čeda izbavile;
Al’ su skupa u požaru pali,
U mukama s dušom se rastali.
Masa svijeta osta u pepelu,
Plač i jauk razvi se po selu.
Sa svih strana lete pomoćnici
I sa sela oci duhovnici.
Narod leti, da požar ugasi
I od vatre, da sirote spasi.
Oci, majke, kćeri i sinovi
Ostadoše na mjestu lešovi.
Mal i stoka u podrumu biše,
Što u ovoj vatri sagoriše.
Požar nitko nije mogo z gasit,
Ni sirote izgubljene spasit.
I dok mnogi nestaše u lugu
Cijelom svijetu objaviše tugu.
Silan narod kroz ulice leti,
Da bi slučaj vidio prokleti.
Ljuto cvile mnogi ranjenici,
Strašno gore mrtvi pokojnici.
Na sve strane tužno zvona zveče,
A seljaci iz sveg srca ječe.
Ljudi redom stoje kao kamen
Strašni ovaj gledajući plamen.
Na sve strane umukoše ćuci,
Sve prisvoji uzdah i jauci.
Miris stoji čovječ’jeg mesa,
Modar plamen sijeva do nebesa.
Tako traje do četiri sata,
Ništa nijesi vidio na vrata.
Samo plamen visoko se vije,
Bože dragi strašne tragedije!
Na sve strane jauci se dižu
I krvavi uzdasi se nižu
U tom nesta vatre i žestine,
A narod se kupi iz daljine.
Tu za dvadeset i četiri sata
Nijesi mogo unići na vrata.
Djeca plaču i govore:»Majko,
Gdje je nama naš mili babajko?»
Žena gleda i stoji je krika,
Da prepozna svoga vjerenika.
Ljudi plaču i poznaju ženu,
Koja mrtva osta u plamenu.
Tužno seja dolazi na vrata,
Da bi svoga prepoznala brata.
Momak gleda u sudbinu gorku.
Ne bi l’ svoju raspozno djevojku.
Curam suze lijevaju se gorke
Mrtve svoje gledajući momke.
Sitna djeca na ulazu stoje,
Da bi majke prepoznali svoje.
Nekom plače seja i rodica,
A nekome cijela porodica.
Dvadest sedam hiljad’ gledalaca
Hrpu crnih gledalo mrtvaca.
Još je bilo, čuj dragi narode,
Sa svih strana velike gospode.
Od Mostara i Širokog Brijega
Pada narod kao lapti snijega.
Sve se aut za autom vije
Gledat čudo ove tragedije.
Dođoše nam kršni Dalmatinci,
Našeg plavog mora divni sinci.
Bol svakoga pojednako svija,
Ljude raznih vjera i nacija.
Tu su bili hrabri Ljubušaci
I iz sela patnici seljaci;
Još načelnik kotara Mostara
I četiri fotografičara.
Strašno djelo na film postaviše
I filmove svijetu otpraviše.
Novinari daju na saznanje
Što žandarsko javlja saslušanje.
Do pedeset bilo je fratara
Od Širokog Brijega i Mostara.
Došli svome patničkom puku,
S kojim djele nevolju i muku;
I svjetovna do tri svećenika
I sa sela mnogo duhovnika.
Dok narodni naši zastupnici
U toj strašnoj gledali su slici:
Gledali su kako narod strada
Od plamena, nevolje i jada.
Svi iz reda daju saučešće,
Neko bijele na grobnicu svijeće;
Tanke svijeće uz pokojne gore,
Od plača se ostati ne more.
Cvile žene i prosiplju jade:
«Vjerni mužu, gdje mi tužnoj pade,
Gdje ti mrtve sagoriše kosti,
A ostavi mene u žalosti!»
Jauk cura odliže po selu:
«Ti moj dragi osta u pepelu!»
(Večernji list)