Večeras će u Međugorju Hercegovci prirediti svečani doček Marinu Čiliću. Pljeskat će “zemljaku” najviše jer je proslavio “matičnu domovinu” (RH). Nitko neće biti nesretan što nije igrao za državu u kojoj je rođen (BiH). Dapače. Hercegovina je neshvaćena zemlja nedosanjanih snova. Koja živi u nekom virtualnom svijetu.
Nikad Hercegovci iza sebe nisu imali državu. Zato su uspješni samo tamo gdje ona nije potrebna. Kako drukčije objasniti da su u kamenitoj Hercegovini pojedinci sami izgradili desetke teniskih terena. Na kojima elitni sport vježbaju djeca siromašnih roditelja. Danas je iz dva sela, koja broje pet-šest tisuća stanovnika, troje susjeda Marin Čilić, Ivan Dodig, Mirjana Lučić na svjetskim teniskim top-ljestvicama. Takvo što nemaju višemilijunske države.

Nisu to jedini fenomeni Hercegovine. Prepuna je apsurda, stereotipa, individualnih čuda. I razočaranja. Kada je počeo rat, hercegovački Hrvati imali su na svojoj strani Hrvatsku. Bili su omiljeni i kod naroda i kod vlasti. Brzo se kod dijela Hrvata ljubav pretvorila u podsmijeh, pa čak i mržnju. Mediji su nametnuli stav da su Hercegovci zapravo teret Hrvatskoj. Nakon svega, izgubili su prirodnog saveznika u RH (narod), a izgladili odnose s “crvenom vlasti”. Koju su uglavnom rušili.

Jedan od raširenijih stereotipa je da su Hercegovci isključivo desničari. Oni su, kao i svi drugi, politički razjedinjeni. Desnica je nekad stvarala Hrvatsku (Gojko Šušak, Jozo Martinović, Blago Zadro…), a ljevica (Josip Leko, Milan Bandić, Ljubo Jurčić…) danas vodi neke druge ratove. Možda nekadašnji susjedi i imenjaci Ante Pavelić i Ante Marković najzornije oslikavaju radikalne različitosti Hercegovine. Obojica su rođena u Konjicu.

Neki će reći, Hercegovci su konzervativni, tradicionalisti. Književnici poput Predraga Matvejevića govore o njihovoj liberalnoj crti, a ne treba zaboraviti Antuna Branka Šimića koji je samo jednom zbirkom, “Preobraženjima”, označio prekretnicu hrvatske poezije.

Hercegovce doživljavaju i kao one koji pjevaju gangu i narodnjake, a upravo tamo često pred punim dvoranama nastupaju filharmonije. Mediji Hrvatskoj plasiraju drukčiju istinu. Osim tisuća intelektualaca, primitivci, kojih, naravno, ima kao i drugdje, najčešće dobivaju prostor u javnosti. Pristojni ih se Hercegovci srame više od onih koji ih preziru. Nemoćni su plasirati pravu istinu. A nerijetko ih se optužuje za kriminal, prijevare. Nebitno je što nikoga od njih nema u Remetincu. Zapravo ima jedan – Jure Žulj iz Gruda. On je ravnatelj zatvora!

Hercegovina nije samo krš, već i bogata plodna dolina uz Neretvu, ona je i more u Neumu, skijalište na Čvrsnici… Nažalost, život je težak. Tisuće je nezaposlenih, mladi odlaze… Najveći je broj onih koji jedva preživljavaju.

Hercegovci nikad nisu živjeli u državi koju su doživljavali svojom. Bili su pod Turskom, Austro-Ugarskom, Jugoslavijom. Današnja BiH prema njima se odnosi poput okupatora. Surova prošlost u hercegovačke je gene usadila stav da je država neprijatelj. Zato su prednjačili u rušenju država, ali nisu imali iskustva u gradnji. Kao rijetko tko na svijetu izgubili su republiku (Herceg Bosnu), nisu se snašli ni u matičnoj domovini (RH), a još manje u svojoj državi (BiH). Individualno postižu svjetske uspjehe, kolektivno ne postoje. Bez radikalnog zaokreta sve će postati bezvrijedno. Ova generacija mora objediniti sve snage u zajednički pokret. Koji će krenuti u borbu za institucionalnu (i teritorijalnu) zaštitu svih Hrvata u BiH. Kao što su nekada rušili Jugoslaviju, istom energijom treba krenuti u gradnju BiH. Unutar nje ima mjesta za sve narode koji će živjeti u drukčijim kantonima, entitetima ili možda, pak, u uniji triju republika. Ne nađu li makar jedno rješenje po mjeri Hrvata, Hercegovina će postati zemlja siromašnih i obespravljenih beskućnika. Vjerojatno će pod zastavama Hrvatske, Njemačke, Amerike… imati svjetski uspješne individualce i starce koje će pokapati na “ničijoj zemlji”.

vecernji.ba