Ivan Alerić, rođen 6. listopada 1961. u Drinovcima bio je dragovoljac Domovinskog obrambenog rata. Sudjelovao je u obrani Dubrovnika, a nakon toga se vraća u Zagreb. 14. travnja 1992., prilikom ukrcavanju naoružanja i vojne opreme na zagrebačkom Velesajmu, neposredno prije polaska u obranu rodne Hercegovine, uslijed eksplozije poginuo i položio život na oltar domovine.

Miljenko, Vlado i Marina rekli su nam o bratu Ivanu: 

Ivan Alerić je rođen 6. listopada 1961. u Drinovcima.  Bio je dragovoljac Domovinskog obrambenog rata. Sudjelovao je u obrani Dubrovnika. Poslije se vraća u Zagreb gdje je 14. travnja 1992., prilikom ukrcavanju naoružanja i vojne opreme na zagrebačkom Velesajmu, neposredno prije polaska u obranu rodne Hercegovine, uslijed eksplozije poginuo i položio život na oltar domovine. Tom prilikom smrtno je stradao i Ante Kovač iz Posušja dok je nekolicina vojnika bila ranjena.

Osim što je bio dragovoljac Domovinskog rata, Ivan je bio i vrhunski intelektualac, poliglot , profesor stranih jezika, novinar, publicist, historiograf povijesti Hrvata , suradnik i autor na odjelu za povijest HRT-a, diplomat, gorljivi zagovornik hrvatske neovisnosti i  humanist .

Naš stariji brat Ivan bio nam je još od djetinjstva uzor a poslije i potpora, ne samo duhovna već i materijalna, osobito za vrijeme našeg studiranja. Ivan se odmalena isticao natprosječnom inteligencijom i nadarenošću za školu. Uz to je imao još kao dijete zreo karakter i istančan osjećaj za pravednost. Ivana je krasilo bogatstvo duha, radljivost, razumijevanje i nesebičnost prema drugima a osobito skromnost i samozatajnost. Uvijek je govorio da nije bogat tko ima puno već da je bogat tko je zadovoljan s malo. Zbog svoje skromnosti i samozatajnosti malo je poznat rodnim Drinovcima koje je napustio već sa petnaest godina, odlaskom na gimnazijsko školovanje u Posušje. U mladosti se razvio u vrhunskog intelektualca studirajući strane jezike u Zadru te istovremeno i vanredno upisuje studij povijesti u Sarajevu a nakon toga postdiplomski studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, smjer književnosti. Nakon svršetka studija zapošljava se na Filozofskom fakultetu u Zadru na katedri za francuski jezik i književnost. Ubrzo je osjetio sputanost i pomanjkanje slobode u svom znanstveno-istraživačkom radu, osobito kad su u pitanju teme iz povijesti hrvatskoga naroda i države. Ivan počinje tražiti intelektualni angažman u nekim zapadnim državama. Uskoro mu kanadsko Ministarstvo obrazovanja nudi posao u Torontu uz vrhunske uvjete, a znanstveno-nastavno vijeće filozofskog fakulteta u Zadru, od ožujka 1989. godine, daje izvrsne preporuke za Ministère de l`Éducation Édifice Mowat Toronto (Ontario, Canada) glede Ivanova zaposlenja. Istovremeno u Hrvatskoj se počinju osnivati političke stranke koje nagovještavaju višestranačje i demokratizaciju hrvatskog društva. Također, u to vrijeme, sve su otvorenije i prijetnje nadolazećoj demokraciji i Hrvatskoj od velikosrpske politike. Ivanu tada postaje jasno da će Hrvatskoj na putu do slobode i samostalnosti biti nametnut sveopći rat te odlučuje ostati i uključuje se u proces stvaranja države Hrvatske. On je bio intelektualac koji se nije bavio posljedicama već je vrlo realno, na osnovu poznatih činjenica, procjenjivao što bi se moglo dogoditi u budućnosti. Na žalost, bio je u pravu iako su njegova predviđanja osporavali neki politički subjekti i autoriteti iz toga vremena.

Pred početak Domovinskog obrambenog rata, kao povjesničar, radio je na HTV-u na području dokumentarnog programa i programa za inozemstvo radeći emisije i članke koji govore o istini, časti i slavi hrvatskog naroda kroz povijest.

Nakon prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj radio je u hrvatskom političkom tjedniku Glasnik HDZ-a  kao novinar i urednik a poslije i ratni izvjestitelj. Nakon Ivanove pogibije Glasnik je nastavio objavljivati njegove znanstvenoistraživačke radove o Hrvatima kroz povijest kao što su: „Hrvati u tridesetogodišnjem ratu“, „Hrvati na arapskom dvoru u Španjolskoj“, „Hrvati i srednjovjekovno pariško sveučilište“…

Kao vrhunski intelektualac i poznavatelj više stranih jezika (engleski, francuski, njemački, talijanski i još neki) lako je ostvarivao kontakte i suradnju sa drugim europskim intelektualcima toga vremena kao što su Alain Finkielkraut, André  Glucksmann i François Feytö,  preko kojih je lobirao za međunarodno priznanje države Hrvatske od strane zapadnih demokracija a osobito Republike Francuske. Ivan je surađivao sa raznim humanitarnim organizacijama i pokretom Bedem ljubavi koji se zalagao za povratak nesrpskih vojnika iz tzv. JNA.

Početkom listopada 1991. godine, dragovoljno odlazi na dubrovačko ratište. Prije dubrovačkog ratišta zapažen je njegov domoljubni angažman u Slavoniji na području Virovitice gdje je jedno vrijeme radio kao profesor u školi s udbom za petama poradi svojih domoljubnih afiniteta i aspiracija.

Nakon Ivanove pogibije tadašnji  službeni Zagreb roditeljima je nudio da se njegovo tijelo sahrani u Zagrebu u Aleji hrvatskih branitelja. Ivanov mladi život bio je ispunjen marljivošću, žrtvom i spartanskim samoprijegorom, a nije bio željan slave već hrvatske države. Hrvatsku i svoju Hercegovinu volio je neizmjerno i dao je u Domovinskom ratu od sebe sve, baš sve što je mogao dati. U Drinovce je, zbog svojih velikih obaveza, uvijek navraćao nakratko tek da vidi roditelje.

U Domovinskom ratu su ga najviše žalostile dvije stvari –  pogibija svakog hrvatskog branitelja, a posebno bi mu bilo teško ako bi poginuli branitelj bio jedinac u roditelja, kao i spoznaja da neki pojedinci u zavjetrini ratnog vihora stvaraju profit na ratnoj tragediji svoga hrvatskoga naroda. Također je iskazivao svoju zabrinutost što će se mnogi udbaši lažno prikopčat  na stranu demokratskih promjena.

U stvaranju države Hrvatske Ivan je dao svoj doprinos na humanitarnom, intelektualnom, političkom i vojnom planu.

Koliko god su se, svi koji su surađivali s njim, divili njegovom intelektualnom potencijalu, ništa se manje nisu divili njegovom moralnom profilu i karakteru.

U stvari je bio kozmopolit ali prije svega i iznad svega Hrvat i domoljub koji, iako duboko knjiški čovjek, nije odolio zovu napadnute Hrvatske i svoje Hercegovine.

Za zasluge u Domovinskom ratu je više puta odlikovan i posmrtno promaknut u čin bojnika HV.  Ivanovo tijelo je pokopano, prema želji roditelja, u rodnim Drinovcima, na filijalnom groblju Bili Greb.

Ivan je odrastao u čestitoj i marljivoj obitelji s mnogo djece.

Ivan nije odrastao ni živio u kadifi i svili niti mu je to bio cilj.

Jedina svila koja ga je zapala je svila hrvatske zastave na njegovu mrtvačkom sanduku.

Ivan nije poginuo za svoju obitelj, on nije samo naš, iako danas ima dosta skorojevića koji se ne libe govoriti kako su u rat išle zavedene budale i da je svatko sebi išao. Ivan je daleko od toga – zapravo je moralno na dijametralno suprotnoj strani od takvih. Suprotno od skorojevićevstva, gotovanstva ili prekonoćaškog uspjeha.

Očevidci su nam pričali da je znao na licu mjesta svući sa sebe jaknu i dati je nekom pothlađenom prognaniku.

Kad je poginuo, donijeli su nam omanji kofer koji je imao uza se. U njemu su bile knjige i nešto sitnije odjeće te jedna biblija puna suhom olovkom podcrtanih redaka. Biblija je kao i koferić bila naprobijana krvavim smrtonosnim krhotinama koje su usmrtile našega brata.

Današnje ljude možete često čuti kako kažu da je zdravlje najvažnije.

Međutim važnije je ono o čemu Isus govori.

Da je zdravlje najvažnije ne bi naši dragovoljci išli ginuti za nas i ne bi naš Gospodin otišao na Križ za nas nego bi čuvao glavu i zdravlje i ne bi ucvilio Majku.

Ljudi ponekad kažu, razočarani općim stanjem u politici i društvu, razočarani izdajom ideala :- Što bi nam, na ovo danas, rekli poginuli branitelji?

Mi kažemo, rekli bi: – Ljubite jedni druge kao što sam Ja ljubio vas.

Svoj osvrt o našem bratu potkrjepljujemo i svjedočenjima drugih koji su, između ostaloga rekli o Ivanu:

Hrvatski politički tjednik Glasnik HDZ-a o Ivanovoj pogibiji (objavljeno 20. travnja, 1992.) :

„Poginuo Ivan Alerić. Dobrovoljac. Novinar, urednik u Glasniku.
Zvoni krvava Hercegovino! Jer, tvoja je krv uvijek rađala život.
I nisu žrtve naše uzalud. A mi koji smo te poznavali, dragi Iko, nismo te izgubili.
Tvoj duh skromnosti, žrtve i ljubavi prema rodnoj grudi može nam biti samo uzor.
Počivaj nam u miru i neka ti je laka krvava zemlja hrvatska.“

Slavonci i Virovitičani, nakon vijesti o Ivanovoj pogibiji (Virovitički list, objavljeno 29.travanj 1992.) :

„Hercegovac u Slavoniji! Voljeli smo te jer si volio svoju Hercegovinu i rado živio svoj život Hrvata Slavonije i naše metropole. Poklonio si nam divno prijateljstvo, toplinu i jednostavnost. Bogatstvo duha, plemenitost i nadasve skromnost krasili su tvoju osobu.

Dao si najviše što si mogao! Lijepoj našoj! Dao si svoj život kao najveće bogatstvo koje ćemo utkati u naša sjećanja, ugraditi u dragu ti hrvatsku grudu.

Ivane, hvala ti na divnim trenucima druženja i neka nam činjenica da ćeš uvijek živjeti u našim srcima bude utjeha u ovim trenucima bolne istine. 

Tvoji prijatelji

Karlo Papić, novinar (In memoriam Ivan Alerić, Glasnik HDZ-a, objavljeno14.travnja,  1995.) :

„Ima ljudi koji se nametnu svojom nenametljivošću, koji se pamte po svojoj samozatajnosti, po svojoj skromnosti  […] Kad se učini da vam ideali dotrajavaju, kad vam se učini da ste pri kraju i s domovinom, onda se probude njezina ponajbolja djeca, jave se najhrabriji sinovi i spase je. Takav je bio Ivan Alerić.“

Ante Kačić (u iskazu povjesničaru Borni Mariniću) danas ugledni dubrovački odvjetnik a 1991.g. Ivanov ratni kolega i suborac u dragovoljačkoj postrojbi za obranu Dubrovnika :

 „Nas nekolicina studenata pozvali smo koncem rujna ’91. preko radija ljude koji bi se htjeli uključiti u obranu hrvatskog juga. To je bilo neposredno pred opći napad na Dubrovnik koji je krenuo 1. listopada. Oformila se dragovoljačka skupina koja je 3. listopada ujutro krenula prema Dubrovniku, među nama bio je i Ivan Alerić […] Bili smo skupa cijelo to vrijeme, on je izdržao na nepoznatom terenu bez da je imao ikakvu obvezu doći osim velike ljubavi prema Hrvatskoj. Dugujem zahvalnost obitelji Alerić što su odgojili takvog čovjeka, takvog hrvatskog sina kojim se ja ponosim.“

Publicist i književni kritičar Mate Kovačević ( u Zagrebu ,na predstavljanju knjige Bijeli pelin koju je napisala Ivanova sestra Marina a indikativnog radnog naslova Fotelje od ljudske kože)  naglasio je da Ivan nije išao u Dubrovnik radi odmora ili naslikavanja nego kao dragovoljac, onda kada se nad napadnutim Dubrovnikom nadvijao crni dim. Svoje osobno poznavanje Ivanova moralnog profila opisao je stihovima iz Bijelog pelina […]  vraćam ti se/ iz ovoga rata/ kao s mise/ ništa ti nisam uskratio/ nisam ništa zadržao za se/ dušmane i prijatelje jedino molju/ za Božju volju/ kad mi se oči ugase/ neka mi daju samo/ grob u zavičaju/

Vlado Pandžić, veliki erudita, sada emeritus, kroatolog i filolog, prof,dr.sc. , držeći govor na Ivanovu pogrebu:

 „Drinovci nisu znali što su imali.“

Novinar Boro Bošnjak (Hrvatska Gruda, uskrsno izdanje 2000., Svi naši vitezovi ) :

„ Ivan Alerić nije samo junak Domovinskog rata, već i osoba koja u povijesti našeg kraja mora zauzeti odgovarajuće mjesto, mjesto koje mu rodom, doprinosom, talentom i žrtvom pripada.“

grude-online.info