Imotska krajina nekada je slovila kao poznati stočarski kraj. Na stotine krava, ovaca, koza uzgajalo se diljem Imotske krajine.
U ruralnim područjima praktički nije bilo kuće koja nije imala nešto od stoke. No, te davne šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća su zaboravljene. Danas se na prste jedne ruke mogu nabrojiti Imoćani kojima je uzgoj stoke primaran posao.

Posebno se to odnosi na nekolicinu stočara u općinama Cista Provo i Lovreć. Nekoliko uzornih stočara ima i u općini Lokvičići. Željko Juričić (53) je jedan od onih koji već punih 12 godina ima farmu krava. Njegova mala farma broji 17 krava i mladih junica. Kada smo ušli u staju, pravo iznenađenje. Urednost na vrhuncu, čisto, prozračno, krave uredne, obilježene markicama, muzilice za mlijeko očišćene, spremište za mlijeko poput ljekarne.

– Nemojte se čuditi, ovo je moj jedini posao i izvor prihoda za moju obitelj – kazao nam nam Željko pa nastavio:

– Ne želim da bilo tko, a pogotovo inspekcije, ima primjedbe. U vrijeme kada sam počeo s uzgojem, litra mlijeka bila je četiri kune i krenulo je dobro. Na žalost, danas je njegova cijena 2,80 kuna i to nije u redu. Kada bi bila najmanje 3,15 kuna ili 3,20 kuna, bilo bi isplativo. Ovako uvijek balansiram između troškova hrane za krave, njihovih pregleda, prijevoza. A tvrdim da se od stočarstva može lijepo živjeti i da bi mnoge naše obitelji od toga uredno imale posao kod svoje kuće, ali i pristojnu zaradu.

Normalno da bi država trebala dati poticaje, baš kako to rade u drugim razvijenim zemljama. Županija nam daje potpore za zemljište, nešto malo pomogne i Općina, ali kažem, sve je to nedovoljno. Ovako mi uvozimo mlijeko, a imamo naše zdravo, jer se, primjerice, moje krave hrane zdravom travom s našeg polja i pobrđa, koja nije zagađena i ekološki je vrhunska hrana – veli nam Željko.

Željko Juričić ima u obližnjim Studencima uredan otkup kod tamošnje poznate mljekare “Bosnić”, gdje se proizvodi vrhunski studenački sir. Da ima neko veće gospodarstvo i više krava, trebao bi zadovoljavati i određene kvote koje diktira država preko Ministarstva poljoprivrede, no Željku je za sada i ovo dovoljno.

– Jedino kada bi se digla cijena mlijeka na tri kune i 20 lipa, a to je minimalna cijena, onda bih možda razmišljao o nečem drugom. Ovako se sastavlja kraj s krajem. Puno je troškova, treba travu kositi na nekoliko udaljenih lokacija, treba to dovest ovdje na brdo, treba s kravama biti takoreći 24 sata, nema tu ni godišnjih odmora, ni odlazaka izvan Lokvičića. Ja i supruga smo po cijeli dan u pogonu. Kada krave nisu u štali, na otvorenom su, u okružju sa zdravom našom brdskom i poljskom travom.
Mlijeko Željkovih krava, a dnevno ga ima i do 130 litara, stalno je u takozvanom prvom razredu, nikada nije bilo u drugom razredu, s urednim masnoćama, proteinima, hranjivo i ekološki izvrsno, jer krave jedu samo travu s čistog područja.

Dakako, nakon svega ovoga što smo vidjeli u Juričića, nameće se logično pitanje. Zašto se ovakvim malim stočarima koji proizvode vrhunsko mlijeko, a takvih bi sigurno bilo i više na području Imotske krajine, ne daju poticaji. Cijena mlijeka od 2,80 kuna o kojoj govori Željko Juričić sigurno je ispod svih kriterija, a subvencioniranje preostalih 30-40 lipa po litri dalo bi nade još nekim stočarima i pomoglo im u odluci da krenu u uzgoj krava.

Digitron

130 litara mlijeka
daju Željkove krave dnevno

2,80 kuna
cijena je koju dobije za jednu litru

3,20 kuna
cijena je koja bi bavljenje uzgojem krava činilo isplativim