Ne bojte se promjene, izađite i dajte svoj potpis”, poručuje nam ovih dana doc. dr. sc. Nino Raspudić, poznati hrvatski talijanist i komentator društvenih događanja.

U jednom intervjuu ste izjavili kako ste šokirani time što se događalo oko “lex Perković”. Smatrate li dragocjenim sve to skupa što se dogodilo, jer nam je, na neki način, razotkrilo pravu anatomiju političke moći u Hrvatskoj?

Upravo na toj tezi sam i insistirao. Slučaj Perković je pokazao koliko su strukture bivšeg totalitarnog režima jake i dan danas. Isti oni koji su do jučer poslušno skakali na svaki mig iz Bruxellesa, odjednom su postali ljuti suverenisti, spremni riskirati i sankcije, ali ne zato da bi zaštitili neki nacionalni interes, već da bi zaštitili od izručenja starog udbaša optuženog za organiziranje ubojstva političkog emigranta na tlu Njemačke. Do slučaja Perković smatrao sam da je lustracija potrebna kao simbolički čini raščišćavanja s totalitarnim naslijeđem, no nakon svega što se dogodilo pokazuje se da lustracija nije samo simbolička već itekako i realna potreba. Nadam se da će suđenje u Njemačkoj i sve ono što će iznijeti na površinu djelovati katarzično na hrvatsku javnost po tom pitanju.

Je li doista HDZ, u slučaju dolaska na vlast, spreman raščistiti s ostavštinom bivše propale države, kako najavljuju, ili je sve to skupa prije izborna predstava za birače?

Želim im vjerovati i nadam se, ako dobiju izbore, da će učiniti presudne korake u tom smjeru. Ali ponešto sumnje izaziva činjenica da npr. koaliraju s HSLS-om čiji se čelnik protivi lustraciji, te to što im predsjednička kandidatkinja izjavljuje kako ne smatra potrebnim preimenovati najljepši zagrebački trg koji još uvijek nosi ime “Trg Maršala Tita”.

Kakvo je vaše mišljenje o JB Titu, posebno o trgu Maršala Tita u Zagrebu?

Dvije temeljne vrijednosti za koje se Josip Broz borio i u ime kojih su počinjeni golemi zločini, komunizam i Jugoslavija, završili su u ropotarnici povijesti. Demokratska Hrvatska nastala je kao antipod tim vrijednostima. Stoga mi je potpuno neprihvatljivo da taj trg i dan danas nosi ime po njemu, pogotovo u funkciji maršala.

Dvije rezolucije EU parlamenta govore o osudi totalitarnih komunističkih režima i potrebi demontaže njihovog naslijeđa. U kontekstu: Hrvatska, demokracija, Europa, ne vidim mjesto za tekovine maršala Tita.

Koliko su po vašem mišljenju hrvatski mediji vjerodostojni, može li im se vjerovati, mislim na globalnu sliku?

Svugdje u svijetu mediji su pod određenim utjecajem politike, ali u razvijenijim društvima oni, unatoč uvijek prisutnoj “obojenosti”, ne idu ispod profesionalnih standarda. U nas to nažalost nije slučaj. Cenzura danas, zahvaljujući prije svega “demokratizaciji” informiranja koju je donio Internet, nije moguća, ali je moguća manipulacija vidljivošću i relevantnošću. Ono što je specifikum hrvatske medijske scene je raskorak između vrijednosti koje dijeli većina društva i onoga što promiču dominantni mediji, a što se vidjelo na prošlom referendumu.

Dosta ste polemizirali s bosanskim franjevcima. Jednom ste izjavili kako na vas nisu bitno utjecali hercegovački franjevci. Imate li neku kritičku opservaciju prema bosanskim, ili hercegovačkim franjevcima?

Nisam polemizirao s bosanskim franjevcima, već sa šačicom “daidža”, izrazitom manjinom unutar franjevačke provincije Bosne Srebrne, koji su danas izravno u službi bošnjačke politike, kao što su njihovi mentori iz udruženja Dobri Pastir bili u službi titoističke, dok su im subraća ležala po zatvorima. Vodeći se logikom redodržave u kojoj narod ne mora imati političkih prava, već je važno da je njima kao posrednicima između naroda i vlasti (bila ona beg, partija ili današnji bošnjački unitarizam) dobro, odšutjeli su političko eliminiranje vlastitog naroda. Ukoliko niste pokazivali dovoljno oduševljenje što su Bošnjaci Hrvatima izabrali Komšića, „daidže” bi vam nabijali na nos Čovića, HDZ, Posavinu, Dodika i slične “argumente”. Zamjeram njihovoj subraći iz provincije, ali i hercegovačkim franjevcima zašto na takve pojave, vjerojatno iz komocije, nisu reagirali ranije.

Izjavili ste kako niste, iako ste Mostarac, navijali za Bosnu i Hercegovinu na prošlom Svjetskom prvenstvu? Zašto?

Danas je to reprezentacija samo jednog, bošnjačkog naroda. I ja to respektiram i nemam s tim problema. Ali imam problema s hinjenjem da je to reprezentacija svih, a pogotovo s onim što ona tobože treba simbolizirati, a to je sretna BiH ravnopravnih naroda. Ne mogu se identificirati ni sa čim što simbolizira državni sklop koji mi najbližoj rodbini krši ljudska i politička prava.

Pratio sam vašu polemiku s Ivom Bancem, u kojoj vas profesor Banac optužuje za nekakvu desnu antizapadnu poziciju. Kakve veze imate s tim? Što je desno, a što protuzapadno u vašem političkom ili profesionalnom životu?

Optužba je potpuno nebulozna i protumačio sam je kao grčevitu Bančevu potrebu da pokaže bezuvjetnu lojalnost američkoj politici prozivajući “nepoćudne” poput mene. Probošnjačka američka politika (koja nije donijela ničega dobroga ni Bošnjacima, već ih politički konfrontirala s Hrvatima) u BiH je potpuno promašena i njeni rezultati se danas jasno vide, a izgleda da su i sami toga svjesni jer više od godinu dana nisu imenovali novog veleposlanika u Sarajevu. Kritizirao sam američku politiku podržavanja platforme koja je politički eliminirala malobrojniji narod i činit ću to i dalje ako se ona nastavi u tom smjeru. Ali jednako tako podržat ću svaki američki potez kojeg budem smatrao pozitivnim i konstruktivnim. Dakle nemam nikakav apriorni antiamerički ili antizapadni stav, ali ne mislim pljeskati politici koja mi roditeljima oduzima politička prava.

U toj polemici zapitali ste se “koji je moj interes u američkom omogućavanju Bošnjacima da Hrvatima u BiH određuju političke predstavnike”? Ljudima u Hrvatskoj nije posve jasno, o čemu se tu zapravo radi?

Napisao sam stotine stranica na tu temu. BiH je složena i krhka država koja je nakon Daytona krenula u krivom smjeru. Uz aktivno asistiranje međunarodne zajednice Federacija BiH je, nametnutim promjenama izbornog zakona, koje je omogućilo brojnijem narodu da malobrojnijem odabire političke predstavnike, pretvorena u ekskluzivni bošnjački entitet, uz postojeći srpski, koji je, unatoč deklarativnom protivljenju, ustvari cijelo vrijeme osnaživan. Žalosno je što je donedavno i Hrvatska aktivno sudjelovala u političkom eliminiranju vlastitog naroda u susjednoj državi. Stipe Mesić je u tome najbolji primjer.

Čini li vam se doista kako je profesor Banac, poput Amerikanca Joea iz Vrdoljakovih Prosjaka i sinova, početkom devedesetih došao iz Amerike sa pozom “kokoš po pečena, po varena, nerasičena”?

Da.

Kako tumačite da danas nekad žestoki antituđmanist, Ivo Banac, pokušava biti toliko blizak Karamarku, koji opet poziva na povratak Tuđmanu? Je li se Banac možda obratio na tuđmanizam?

Banac želi participirati u vlasti. Ta potreba je bila toliko jaka da je u Račanovoj vlasti pristao na tri mjeseca biti čak i ministar zaštite okoliša. E sad, kako možeš biti ministar u toj „komunjarskoj” vladi, a danas biti korifej antikomunizma? Ako Karamarko pristane na to udvaranje, imat će problema objasniti svom biračkom tijelu kakav je to povratak Tuđmanu s Bančem u timu.

Vratimo se na BiH, kakvo je vaše mišljenje o trećem entitetu, i o TV programu na hrvatskom jeziku?

TV kanal na svom jeziku je nešto što imaju i manjine u razvijenim europskim demokracijama. Kakav je realni status Hrvata u BiH koji su formalno konstitutivan narod, najbolje govori to pitanje. Treći entitet je jedno od mogućih rješenja nacionalnog pitanja u BiH. Ono danas više nije tabu. O trećem entitetu kao o mogućem rješenju govori i zadnje izvješće Međunarodne krizne skupine. Nacionalna prava nije nužno zaštiti i teritorijalno, ali nakon što je iskompromitiran model institucionalne zaštite, kakav je postojao u Federaciji BiH prije intervencije međunarodne zajednice u izborno zakonodavstvo i bošnjačkog preglasavanja, neki oblik etnoteritorijalnog preustroja ostaje jedino rješenje.

Komentirali ste nedavno facebook objavu Denisa Latina kojom Latin ”Svima čestita dan pobjede i dan domovinske pljačke i paleža!”, a prije par godina, komentirajući izraelski napad na Gazu, Latin je kazao kako “mu je ponekad žao što Hitler nije ostvario neke svoje zamisli.” Kako je moguće da takve osobe uopće rade bilo kakav javni posao, posebno kako je moguće da rade odgovoran posao na nacionalnoj televiziji?

Takve izjave najbolje govore o samom autoru, ali i o strukovnoj udruzi i mediju koji to tolerira.

Tom prilikom ste pozvali vladajući SDP, koji ima saborsku većinu koja imenuje ravnatelja HRT-a, dakle mehanizme kontrole u svojim rukama, na reakciju. “Ako ne reagirate, ostaje kao izravna derivacija vaše političke volje. Pa vi vidite”, napisali ste. Jeli bilo ikakve reakcije od strane vladajućih?

Nije bilo nikakve reakcije, a time su prešutno potvrdili da nisu ni sami daleko od takvih stavova.

Poznato je kako podupirete referendum inicijative “U ime obitelji”. Smatrate li kako je predstojeći referendum problem i SDP-u i HDZ-u, i jeli HDZ pogriješio, govoreći u kontekstu predsjedničkih izbora, što se vrlo jasno odredio protiv referenduma?

Bez obzira hoće li se prikupiti dovoljno stotina tisuća potpisa potrebnih za raspisivanje referenduma, cijela akcija je već dala važne rezultate. Prije svega istjerale je stvari na čistac i pokazala tko je na kojoj strani. Ta svrstavanja će sigurno ostaviti posljedice na buduća politička događanja.

Smatrate li kako je predloženi prag od 3 posto na razini europskog prosjeka, i bi li u Sabor ušlo manje stranaka nego sada? Molim i da komentirate činjenicu kako bi zabranom prije izbornog koaliranja građani točno znali koliki je legitimitet pojedinih stranaka?

Nemam što smatrati ili ne smatrati. Činjenica je da većina europskih zemalja ima prag između 2 i 5 posto. Laž je da bi s pragom od 3 posto u Sabor nahrupile desetine marginalnih stranaka. Neka oni koji to iznose nabroje koje su to silne stranke koje u Hrvatskoj dobivaju između 3 i 5 % glasova. Ovako se na koalicijskim listama ušlepavaju u Sabor marginalne strančice za koje niti ne znam koliki im je legitimitet. Samo HDZ-ova predizborna koalicija već sada sadrži osam stranaka.

Jedna velika politička stranka pokušava nas ovih dana uvjeriti kako oni koji podržavaju referendum rade kampanju za Josipovića, pa ispada da su, kako ste jednom kazali, Željka Markić i biskupi komunjare i Jugoslaveni, a Jandroković i Darinko Kosor posljednji branitelji hrvatstva i katoličanstva. Kako to komentirate?

Mislim da sam dovoljno kazao ističući taj apsurd. HDZ-ovo pravo je da bude protiv referenduma. No medijska strategija koju su odabrali i “argumenti” su im ispod zadovoljavajuće razine.

Koji su osnovni elementi na brzinu sklepane strategije opstrukcije referenduma od strane velikih stranaka?

Prvo se strašilo javnost da će to destabilizirati sustav. Zemlja koja je već šest godina u krizi, i ne vidi joj se kraj, upravo vapi za razmrdavanjem postojeće političke scene pa je taj argument u startu bio promašen. Onda su lagali da će s pragom od tri posto mnoštvo marginalaca ući u Sabor, pa su napravljene projekcije iz kojih se jasno vidi da to ne drži vodu. Onda im više nije bio problem što prijedlog sadrži, nego ono što ne sadrži pa su prigovarali da ne rješava diskriminaciju hrvatskih državljana koji žive u inozemstvu, a koju su sami 2010. izglasali, na čemu su si opet zabili autogol.

Na čemu trenutačno radite u svojoj struci?

Pišem knjigu “Filozofija u Italiji”.

Dobro, niste bacili izmet na Antu Tomića?

Budući da sam policijski ispitivan, u interesu istrage ne smijem ništa reći o tom slučaju.

Pratite li nogomet?

Da. Najintenzivnije mostarski “Zrinjski”, reprezentaciju Hrvatske i Serie A.

Što se događa s Dinamom i navijačima, gdje je pukla ta nit koja je u Maksimir dovodila i po 40 tisuća gledatelja, je li u pitanju isključivo Zdravko Mamić?

Bojim se da je problem dublji i duži. Šteta je što su generacije dječaka i djevojčica u Zagrebu odrasle, a da ih očevi nisu vodili na utakmice kao što je to prije bio običaj. Bit će teško povratiti nogometnu publiku nakon takvog prekida tradicije.

Ivica Granić/portaloko.hr