Popularno
Promo
U Zagrebu je u 88. godini života nakon duge i teške bolesti preminuo bivši hrvatski nogometni izbornik Miroslav Ćiro Blažević.
Blažević je preminuo nakon što se duže vrijeme borio sa zloćudnom bolešću, koja je, nažalost, metastazirala.
Prvi put dijagnosticiran mu je karcinom prostate 2011. godine, no Blažević se othrvao opakoj bolesti. Godinu dana nakon toga operiran je i zbog melanoma u početnoj fazi. U rujnu 2019. teška se bolest još jednom vratila, a nažalost ovoga puta Ćiro nije izašao kao pobjednik.
Jedno od posljednjih javnih pojavljivanja Blažević je imao sredinom prosinca prošle godine kada je u Zagrebu dobio nagradu “Vladimir Beara” za doprinos razvoju sportske kulture i društvene tolerancije.
Okupili ste se u velikom broju i ukazali ste mi veliku čast. Ali, ovo je moje posljednje obraćanje javnosti na jednom javnom skupu. Gotovo je. Nema više. Adio Ćiro. Brojim zadnje dane, svjestan sam toga, rekao je tada Ćiro. Nakon što je dobio nagradu nije imao više snage za nikakve razgovore s medijima, razgovore koje je inače uvijek rado vodio i koje nikad nije odbijao.
Njegovo trenersko umijeće, a prije svega osobna karizma, osvajala je navijače i ljude gdje god je radio.
Miroslav Blažević rođen je 10. veljače 1935. godine u Dolcu na Lašvi kod Travnika, kao osmo, najmlađe dijete Katarine Blažević (rođene Matovinović) i Mate Blaževića. Njihovo prvo dvoje djece Ivica i Marica, o kojima roditelji ostaloj djeci nisu puno govorila, umrla su u dobi od nekoliko mjeseci od Španjolske gripe, a Miroslav je imao i sestre Jelenu (rođ. 1922.) i Dragicu (1926.), braću Antu (1923.) i Joška (1927.), a starija sestra Jozefina (1933.) živi u Zagrebu.
Miroslav je kao petogodišnjak na jednoj zabavi u travničkom Hrvatskom domu dobio nadimak Ćiro, po lutki trbuhozborcu, što je ražalostilo njegovu majku, jer je njezin najmlađi sin za nju oduvijek bio Braco, s obzirom da je Seku već imala, Miroslavovu dvije godine stariju sestru Jozefinu.
Ćiro je od malih nogu pokazivao interes prema sportu, pa se počeo baviti skijaškim trčanjem. Kao 15-godišnjak nastupio je na republičkom prvenstvu na Jahorini, a 1952. na državnom prvenstvu na slovenskom Pohorju u utrci na šest kilometara bio je pobjednik u konkurenciji mlađih omladinaca. To je bila prva titula za jednoga natjecatelja iz BiH, a Ćiro je u utrci nadmašio favoriziranoga Slovenca Seknea.
Ćiro se, usporedo sa skijašim trčanjem, počeo baviti i nogometom, pa se priključio travničkom Bratstvu, gdje je kao vrlo darovit napadač, golgeter već s 15 godina bio priključen prvoj momčadi. U klubu su mu falsificirali dokumente ‘postaravši’ ga za dvije godine, kako bi mogao nastupiti za seniore, piše Vecernji.hr.
Kada je 1954. godine bio u Zagrebu u posjetu sestrama Jeleni i Dragici, slučajno je u šetnji Ilicom susreo svoga bivšega trenera iz Bratstva Zlatka Golca. On ga je, poznavajući Ćirine nogometne kvalitete, poslao na trening u Dinamo. Tamo je mladoga Travničanina uskoro prvoj momčadi priključio trener Oskar Jazbinšek, te ga je poveo na turneju po Mediteranu i Bliskom istoku.
Međutim, Ćiro nikada nije odigrao službenu utakmicu za Dinamo, jer je dobio poziv za odsluženje vojnoga roka u Čačak. Tamo je trebao ostati 18 mjeseci, ali vojni rok u međuvremenu je bio produljen na 24 mjeseca, a nakon njegovoga isteka za njega u Dinamu više nije bilo mjesta, pa je u proljeće 1957. godine postao igrač Lokomotive, zatim Sarajeva (1957.-1959.), a posljednji klub za kojega je igrao u Jugoslaviji bio mu je Rijeka (1959.-1963.).
U Rijeci je upoznao svoju suprugu Zdenku Đorđević, s kojom se oženio 1961. godine i dobio troje djece: kćeri Barbaru (rođenu 1962.) i Katarinu (1966.), te sina Miroslava (1971.). Iz Rijeke je 1963. godine prešao u švicarski Sion, potom je igrao za Servette (1965.), a igračku karijeru okončao je u klubu Moutier (1966.).
U Švicarskoj je započeo svoju briljantnu trenersku karijeru, a prvi klub bio mu je nižerazredni Vevey (1968.-1971.), potom je preuzeo Sion (1971.-1976.), s kojim je osvojio svoj prvi trenerski trofej, švicarski kup 1974., zatim Lausanne Sport (1976.-1979.), a 1976. godine u dvije je utakmice, s Austrijom (1:3) i Švedskom (1:2), vodio švicarsku nogometnu reprezentaciju.
Ćiro se potom vratio u Jugoslaviju te 1979. preuzeo momčad Rijeke, a u prosincu 1980. godine prihvatio je poziv Dinama. Ondje se u prvom mandatu zadržao do ljeta 1983., potom drugi put od 1985. do 1988., treći put od 1992. do 1994., a četvrti put plave je vodio u sezoni 2002./2003.
Miroslav Blažević proglašen je Dinamovim ‘Trenerom stoljeća’ u izboru Večernjega lista, kao stručnjak koji je nakon 24 godine donio Dinamu naslov prvaka (1982.), ali i istodobno promijenio krvnu sliku čitavoga kluba, te doživio neslućenu popularnost.
GNK Dinamo na svojoj službenoj stranici navodi kako je Dinamo u šampionskoj sezoni 1981./1982. imao čak 42 tisuće pretplatnika te je po tom kriteriju, iza nedostižne Barcelone čija je masa članova prelazila brojku od 100.000, bio na drugom mjestu u Europi. Dinamo je 1982. godine bio prvak s pet bodova više od drugoplasirane Crvene zvezde (49:44).
Na žalost, ispao je u prvom kolu Kupa prvaka od lisabonskog Sportinga (1:0, 0:3).
Osim u Švicarskoj, Jugoslaviji i Hrvatskoj, Miroslav Blažević vodio je klubove u još šest zemalja: Francuskoj (Nantes, 1988.-1990.), Grčkoj (PAOK, 1991./1992.), Sloveniji (Mura 2003.), Kini (Shanghai Shenhua, 2010.), Iranu (Mes Kerman, 2011./2012.) i BiH (Sloboda Tuzla, 2014.).
Ćiro je bio poznat ne samo kao vrhunski nogometni stručnjak, nego i kao vrstan motivator koji je bio u stanju u kratkome razdoblju potpuno mijenjati mentalitete svojih klubova, pa je od ispadanja iz prvoligaškog društva spašavao Prištinu (1985.), Rijeku (1996.) i Osijek (2002.). To mu nije uspjelo sa švicarskim Xamaxom (2005.).
Ćiro je u Varteksu od 2003. do 2005. bio mentor današnjem izborniku vatrenih Zlatku Daliću, koji mu je nedavno posvetio svjetsku broncu u Kataru, a u dva navrata, na nagovor Milana Bandića, bio je i trener Zagreba (2006.-2008., 2012./2013.).
Miroslav Blažević u jesen 2005. godine bio je trener Hajduka, s kojim je doživio debakl u kvalifikacijama za Ligu prvaka od mađarskog Debrecena (0:3, 0:5), ali je prethodno s bijelima osvojio Superkup, te je još uvijek jedini trener koji je osvajao trofeje s Dinamom i s Hajdukom, piše Vecernji.hr.
Donedavno je Ćiro Blažević bio najuspješniji hrvatski nogometni izbornik, kao četvrfinalist Europskog prvenstva 1996., te osvajač svjetske bronce u Francuskoj 1998. godine. Hrvatsku reprezentaciju vodio je u 73 utakmice.
Bio je 2001. godine izbornik i reprezentacije Irana, s kojom se nije uspio plasirati na SP 2002., zatim reprezentacije BiH, koju nije uspio odvesti na SP 2010., a 2011. godine u dvije utakmice vodio je i olimpijsku selekciju Kine.
Posljednju službenu utakmicu u bogatoj trenerskoj karijeri Ćiro Blažević vodio je 14. prosinca 2014. godine na klupi Zadra u Stanovima odigravši protiv Splita 1:1.
Trenerski trofeji i nagrade: