Ima nečeg neobjašnjivog u načinu na koji obiteljske priče putuju kroz vrijeme i kontinente, prenoseći se s koljena na koljeno. Najmlađe generacije obitelji Ravlić rođene su i odgojene pod australskim suncem, no prava povijest njihova prezimena ne pripada Brisbaneu. Ona je ispisana puno ranije, na teškom hercegovačkom kršu, u godinama kada je odlazak s rodne grude bio način da se spasi glava i prehrani obitelj, a život značio čestu borbu s neimaštinom.

Teške godine

Kada je tada 25-godišnji Tomislav Ravlić spakirao ono malo što je imao i napustio svoje Drinovce, iza sebe je ostavio dvije sestre, majku i baku. Jedna je muža izgubila u Prvom, a druga u Drugom svjetskom ratu… Tomislav je otišao s teretom teške mladosti i takvog siromaštva da je kasnije u životu znao reći: “Bio sam gladan.” Ta težina i sjećanje na teške dane godinama su u njemu budili nemir, zbog čega mu nije bilo lako često se vraćati. No, sudbina je za njegovo prezime imala drugi plan. Prvo je radio u Francuskoj, a 1968. godine put ga je odveo na sami kraj svijeta – u Australiju, piše Vecernji.ba. Tamo, pod tuđim nebom, sreo je svoju Milku, djevojku iz Drniša. Vjenčali su se 1974. godine, a njihov dom idućih godina postao je Brisbane. Radili su čitav život, podizali sinove Michaela i Johnnyja, kupili kuću. Tomislav je preminuo prije 14 godina. Pokopan je u australskoj zemlji, ostavivši iza sebe suprugu, dva sina, nevjeste i četvero unučadi: Tomija, Dennyja, Marka i Avu. Ipak, u kući u Brisbaneu hercegovačka i dalmatinska krv nikada nisu utihnule.

Prije nekoliko dana, nakon nebrojenih sati leta i vožnje s drugog kraja planeta, u Grude su stigli Milka, njezin sin Michael, Michaelov 17-godišnji sin Mark i Johnnyjev 23-godišnji sin Tomislav. Nisu gubili ni sekunde. Odmah su se zaputili u Drinovce, ravno pred staru, napuštenu kuću. Mjesto gdje je rođen njihov suprug, otac i djed. “Nikada nisu zaboravili odakle su, sve smo im pričali... Nismo dali da podrijetlo ode u zaborav, iako su nam djeca i unučad rođeni i odgojeni u Australiji”, priča baka Milka za Vecernji.ba.

Došli su na očeve, odnosno djedove temelje i zasukali rukave. Sredili su i očistili staru kuću, a plan im je velik i emotivan: na tim istim, čvrstim temeljima planiraju sagraditi novu kuću. Ponosno su nam pokazali i kako bi kuća trebala izgledati. Dok baka Milka mirno gleda na prošlost i priznaje da je njezin dom danas ipak Australija – jer tamo je rodila djecu, stvorila život i pokopala svog Tomislava – mlađe generacije osjećaju zov predaka.

Sin Michael u Hercegovinu je dolazio i ranije s majkom, no ovaj posjet pokrenuo je nešto trajno. On i njegova supruga Lisa, koja je rođena Australka, donijeli su veliku životnu odluku: mirovinu žele provesti upravo ovdje, u Drinovcima. “Ovdje je prelijepo. U Australiji je samo posao, posao, nema nekog druženja… Ovdje vidim ljude kako rade, ali se i druže, opušteno je. Ovdje svi znaju svakoga. Samo reci prezime i odmah svi znaju tko si!”, smije se Michael i dodaje kako supruga Lisa u potpunosti podržava ovu odluku: “Rekla mi je: ‘Gdje ideš ti, idem i ja!'”

Eto mene opet

Najveće iznenađenje i oduševljenje hercegovačkim načinom života pokazao je 23-godišnji Tomislav, koji ponosno nosi djedovo ime. Njegova majka rodom je iz Uskoplja, pa će obitelj tijekom ovog putovanja posjetiti i taj kraj. Obišli su pola Bosne i Hercegovine i Hrvatske, a mladić ne skriva fascinaciju ljudima, prirodom… “Ljudi su ovdje veseliji, druže se, idu u crkvu… Ma, ja bih se ovdje i oženio! U Brisbaneu naše djevojke slabo znaju i govoriti hrvatski jezik, ne idu u crkvu… Kod vas je sve opušteno, nije kao u Australiji. Sljedeće godine – eto mene opet!”, priča mladi Tomislav za Vecernji.ba na tečnom hrvatskom jeziku. S druge strane, njegov 17-godišnji rođak Mark iskreno, s mladenačkom simpatičnošću, promatra cijelu situaciju. Kaže da mu je ovdje jako lijepo i da uživa u svemu, ali “Brisbane je Brisbane”. Naravno, svjestan je da su mogućnosti u Australiji ipak veće, posebno kada je riječ o poslu.

Milka s tugom primjećuje kako je njezino rodno mjesto oko Drniša danas pusto, ljudi su poumirali i odselili se. Zato je još sretnija što njezini sinovi i unuci osjećaju toliku ljubav prema Drinovcima. Priča obitelji Ravlić priča je o pobjedi nad zaboravom. Tomislav stariji otišao je trbuhom za kruhom, bježeći od gladi i siromaštva, s ranama koje nikada nisu potpuno zacijelile. Možda se on sam nije mogao lako vratiti, ali su se vratili njegovi potomci. Jer zemlja se može napustiti, ali korijeni uvijek nađu put natrag kući.