Pojam self-made man (čovjek koji je sam sebe izgradio) duboko je ugrađen u američkom tradicionalnom nasljeđu. Tu se misli na osobu koja se iz siromaštva i/ili drugih neprilika svojim neumornim radom i ustrajnošću uzdignula u zavidnu visinu, bilo u materijalnom bogatstvu, politici ili nekom drugom cijenjenom društvenom položaju – bez naslijeđenoga bogatstva i utjecaja, političkih veza ili mutnih poslovanja. Takve je uzdignula čvrsta volja, samopouzdanje, vizija i ustrajan rad. Benjamin Franklin i Abraham Lincoln dobri su primjeri američkoga poimanja „samo-uzdizanja” do najviših postignuća.

Velik broj doseljenika u Ameriku (a i drugdje) postao je zavidno uspješan, premda su u svijet stigli, doslovce, praznih džepova, neškolovani, pa i nepismeni. Među njima je bio (i ima) lijep broj i Hrvata. Amerika im je pružila slobodu, ne samo političku nego i slobodu stvaralaštva, dala im prigodu da sami kroje svoju sudbinu. Za uzvrat, oni su svojim stvaralaštvom i potomstvom dali velik doprinos američkomu prosperitetu. Jedan od takvih Hrvata bio je i Vido Artuković.

Od Klobuka do sunčane Kalifornije

Vido je rođen 15. lipnja 1892. u Klobuku, nedaleko od Ljubuškoga, od oca Ante i majke Ive r. Ćutuk iz susjednoga sela Vojnića. Premda je Klobuk veliko selo, smješteno na glavnoj cestovnoj poveznici Čapljina-Imotski, škola je u njemu otvorena tek 1906. godine. Pod turskom okupacijom o državnoj se školi nije moglo ni sanjati, a pod austrougarskom obrazovni sustav građen je presporo. Zbog toga je većina djece u Klobuku i okolnim selima ostala bez formalne naobrazbe, uključujući i mladoga Vidu. Ali iz njegovih je uspjeha jasno da to nije bila velika zaprjeka na njegovu životnom putu.

Kao i mnogi mladići tog vremena i kraja, Vido je pošao tražiti bolju budućnost u dalekoj Americi. Stigao je u New York 14. ožujka 1912. i, nakon što je dobio odobrenje stalnoga boravka, put ga je odnio rođaku Mati u Los Angeles, Kalifornija. Kao i svim imigrantima, prve godine bile su najteže. Tuđa zemlja, tuđi jezik, sve novo i strano.

Među različitim poslovima, radio je i za poduzetnika koji je postavljao gradske vodovodne cijevi. Vido je bio dobar radnik i odličan učenik. Naime, uz čitanje i pisanje, brzo je shvaćao ne samo sve zahtjeve posla koji je radio nego i umijeća privatnoga poduzetništva. Osim toga, imao je on viziju, ambicije i osjećaj stvaralaštva. Ta rođen je u kraju gdje su neuki ljudi kamen i krš pretvarali u plodnu zemlju i gradili kamena zdanja za potrebe obitelji i zajednice te tako stekli i osjećaj za graditeljske vještine. Sve spomenuto bilo je dio Vidina iskoraka kojim je krenuo u poslovne vode.

Uspješan poduzetnik

Artuković je teško radio i štedio te godine 1919., s dvojicom rođaka, utemeljio građevinsku tvrtku Artukovich Brothers (Braća Artukovich). Tvrtka je uspješno poslovala i u zajedništvu ostala sve do 1950. godine, kad su rođaci, odnosno partneri, pošli svatko svojim putom. Način njihove razlaza bio je vrlo neobičan za američko poslovanje. Naime, slijedeći običaje svojih predaka, oni su podijelili imovinu tvrtke u tri manje-više jednaka djela i ždrijebom, izvlačenjem slamki, prihvatili dio koji im je sreća udijelila. U miru se podijelili, bez odvjetnika, sudova i posrednika.

Nakon mirnoga razlaza s rođacima Vido je utemeljio tvrtku Vido Artukovich Company. Potom mu se pridružio sin Anthony (1932. – 2023.) i tvrtka je dobila ime Vido Artukovich & Son, Inc. Mlade snage, njegov sin i zet Leo Majich (1925. – 2008.), dale su tvrtki novi zanos i donijele velike uspjehe. Nakon Anthonyjeva umirovljenja, vodstvo tvrtke preuzeli su njegovi sinovi, Vidini unuci, Vido i Mark (1961. – 2019.). Unuci su 1987. utemeljili još jednu građevinsku tvrtku Vidmar Inc. Danas, na čelu s Vidinim unukom (Vidom), njegovi praunuci (Mark i Anthony) nastavljaju uspješno graditi na temeljima koje je postavio njihov pradjed, koji je unatrag 111 godina stigao u Kaliforniju bez ičega osim samopouzdanja i navika poštena i neumorna rada.

Zadivljujuća ostvarenja

Uspjesi Artukovićevih ostvarenja zaista su impresivni. Navest ćemo samo nekoliko pokazatelja. Tvrtka koju je Vido utemeljio postavila je više od milijun i pol metara podzemnih cijevi za vodovode, otpadne vode i kanalizacije. Bili su to poslovi vrijedni više od 2.000.000.000 dolara. Tvrtka je izvodila radove na poznatim projektima kao što su velebni akvadukti Hetch Hetchy, Colorado i San Diego. Nadalje, Artuković je odigrao važnu ulogu u izgradnji cjevovoda u Metropolitan Water Districtu u Južnoj Kaliforniji, San Franciscu, Los Angelesu, San Diegu i drugim gradovima diljem Kalifornije. Nije se tu radilo samo o postavljanu cijevi, nego je svaki projekt trebalo isplanirati, praviti iskope (ili bušiti) kroz razne vrste tla, postavljati cijev, zatrpavati… Cijevi su izrađene od različitih materijala i promjera. Artukovića tvrtka bila je prva, ne samo u Los Angelesu nego i u cijeloj Americi, koja je uspješno postavila cijevi promjera 12 stopa (3657,6 m). Nije bilo izazova vezanih uz cjevovode koje tvrtka Artuković nije mogla uspješno riješiti.

Društveni i dobrotvorni rad

Vido Artuković bio je ne samo radišan i uspješan poslovan čovjek, nego i dobrotvor. Brojni su Hrvati po dolasku u Los Angeles kod njega našli prvo zaposlenje, a onima koji su htjeli, pomogao je osamostaliti se i utemeljiti vlastito građevinsko poduzeće.

Obitelj Artuković bila je i ostala dio društvenoga života Hrvata u Los Angelesu, posebice u mjesnoj hrvatskoj župi sv. Ante. Vido je bio i jedan od važnih oslonaca udruge United Hercegovinian Catholic Benevolent Society (Ujedinjeno hercegovačko katoličko dobrotvorno društvo u Los Angelesu). Premda je utemeljeno 1910. i danas djeluje i dio je krovne organizacije Hrvatska narodna udruga u Los Angelesu. I četvrti naraštaj Artukovića djeluje u ovim društvima čuvajući i gajeći osjećaj pripadnosti hrvatskomu narodu i katoličkoj vjeri.

Nije Vido zaboravio ni svoj rodni kraj, nego je nastojao pomoći na više načina svojemu rodnomu selu. Premda je vladala Velika gospodarska kriza u Americi, godine 1932., kad je, zbog velike suše, u Hercegovini zavladala oskudica hrane, pa i glad, Vido i dvojica njegovih rođaka (Ivan i Jerko) pošli su u domovinu da bi pomogli bližnjima. I danas se pamti kako su kupili vagon žita i druge hrane i dovezli u selo da bi nahranili najpotrebitije. Šezdesetih godina prošloga stoljeća Vido se posebice zauzeo i velikodušno potpomogao gradnju crkve u svojem rodnom selu. Osim crkve, potpomogao je gradnju mjesne ceste, elektrifikaciju, obnovu i modernizaciju kuća… Premda je u svijet pošao mlad, rodni kraj i domovina uvijek su ostali u njegovu srcu.

Obitelj

Vido Artuković oženio se Annom Papac (1912. – 1994.), rođenom u Los Angelesu od oca Jure, rodom iz Batkovića (župa Gornje Hrasno), i majke Mande r. Bašura s otoka Visa. U braku se rodilo dvoje djece, već spomenuti sin Anthony i kći Eva (bila je udana za gore spomenutoga Lea Majicha). Ukupan broj Vidinih i Aninih potomaka u četiri naraštaja jest sedamdeset i dvoje – i dalje broj raste. Amerika je Vidi omogućila da ostvari svoj san, a za uzvrat on je svojim neumornim radom i potomstvom obogatio Ameriku.

Vido je umro 16. lipnja 1964., a njegovi zemni ostatci počivaju na groblju Calvary, u East Los Angelesu.

Autor: dr. Ante Čuvalo | dijaspora.hr