Ako pitate bilo koga tko je prošao srednjoškolsko obrazovanje što mu se usjeklo u pamćenje, vjerojatno će spomenuti i barem jednog svoga profesora. Dakako, ima i onih koji neke profesore pamte po lošemu, no sigurno je veći broj onih koji ih pamte po dobrome. I uvijek ih se rado sjete. Imotska stara Gimnazija slovila je kao jedna od poznatijih obrazovnih institucija ne samo u Hrvatskoj, nego i u bivšoj državi… Iz njezinih klupa izišli su mnogi nekadašnji i današnji intelektualci. Tako je poznata uzrečica kako bi se samo s liječnicima koji su završili srednjoškolsko obrazovanje u imotskoj Gimnaziji mogla formirati vrhunska klinika.
U ovoj priči govorimo o legendarnom profesoru i ravnatelju stare imotske Gimnazije – Branku Škari, danas vitalnom 91-godišnjaku, koji je kao mladi profesor filozofije, psihologije, sociologije i logike došao u imotsku Gimnaziju 1. rujna 1955. godine, a iz nje je otišao, bolje rečeno potjeran, 1. listopada 1977. Njegov grijeh bijaše nakalemljen od nositelja ondašnje vlasti, politike i ideologije. Politički protivnici nazivali su ga ideologom masovnog pokreta, odnosno MASPOK-a početkom sedamdesetih godina, piše Slobodna Dalmacija.
U Biorinama u općini Cista Provo našli smo ga u njegovoj rodnoj kući kako uživa u mirisima djetinjstva koji duši daju eliksire. A upravo taj čovjek tijekom cijelog svog radnoga vijeka, znači pune 42 godine u školi, a ostale godine izvan nje, davao je eliksire svoje duše drugima.
Stoga je i vrijedno čuti priču o njemu, koja se, istina, vrlo teško može sažeti na dvije novinske stranice. Njegov pedagoški i očinski pristup mladima može biti putokazom današnjim prosvjetnim djelatnicima.
Davne 1959. godine pet stručnjaka iz Zagreba došlo je u kontrolu rada imotske Gimnazije. Nakon šestodnevne provjere priopćili su kako bolji i stručniji rad nisu još vidjeli u hrvatskim gimnazijama. Za sve je bio zaslužan Branko Škare.
No, onda su došle sedamdesete i vrijeme Hrvatskog proljeća…
– Ma nije meni bilo nimalo stalo što će me isključiti iz ondašnje partije, smijeniti me s mjesta ravnatelja, etiketirati me kojekakvim nazivima, meni je bilo teško što su mi zaprijetili zabranom rada u prosvjeti. Kao, ja ću kvariti djecu svojim stavovima. Bijaše to tamo 71. na 72. I danas kada pišem svoju drugu knjigu o tim događajima, sjetim se da mi je ondašnji “bog i batina” politike Mate Ujević nudio stan u Splitu, Zagrebu, posao na fakultetu, samo da se maknem iz Imotskog i budem njihov suradnik, da špijuniram ljude i prijavljujem ih. E, Branko takav nije bio. I onda je počela hajka. Isključili su me iz partije. E, pa dobro, kažem sebi. Prozreo sam ih. Ti drugovi bili su umreženi toliko da su jedan protiv drugoga govorili sve, a s druge strane izvrsno surađivali. No, kako su moji kolege u Gimnaziji bili listom za mene, teško im je bilo smijeniti me. Nisam htio dati ostavku na niz funkcija koje sam obnašao i nastala je prava hajka. Kao grijeh su mi stavili da sam bio član Matice hrvatske. Pa rekoh im, ako se osniva Ogranak Matice u Imotskom, u njemu bi trebao biti ravnatelj Gimnazije. Jel tako? I onda me nisu mogli smijeniti sve do 1973. godine jer je iza mene stala cijela pozitivna imotska javnost. Baš tada u Slobodnoj Dalmaciji izlazi veliki naručeni članak koji me blati. Prijetili su da će me Republički sekretarijat za prosvjetu izbaciti iz prosvjete. E, tu sam se pokolebao. Pristao sam i 15. veljače 1973. dao ostavku na sve političke funkcije, samo da ostanem raditi s učenicima – kazuje nam prof. Škare.
Velika je kost u grlu bio Branko Škare, omiljeni čovjek i profesor u Imotskom, ondašnjoj vlasti. I onda je 1977. godine otišao iz Imotskog jer su djeca već razmišljala o fakultetima. Tražio je posao, ali bez potvrde o političkoj podobnosti nigdje ga nije mogao naći. Niti jedan Hrvat ravnatelj u Hrvatskoj nije ga htio zaposliti… No ipak mu se, na kraju, posrećilo… Došao je do Bogdana Svilokosa, Srbina, ravnatelja 11. Pedagoške gimnazije u Zagrebu i predsjednika Zajednice gimnazija Hrvatske. Postao mu je zamjenik.
– Svilokos me je 1. listopada 1977. zaposlio nakon što sam mu sve ispričao. Svi nalazi inspekcijskih službi bili su kako sam najprimjerniji i najuzorniji profesor. Tu sam bio i ravnatelj puna dva mandata – od 1990. do 1998. A onda sam otišao u mirovinu – priča nam prof. Branko.
Valja naglasiti da je legendarni imotski profesor napisao knjigu “Idealisti siju, lukavi ženju”, koja je 2012. izazvala živo zanimanje kritičara i stručnjaka. A sada uživa u rodnim Biorinama… I s 91 godinom, bez ikakvih problema, sjedne u svoj Fiat i učini 450 kilometara iz Zagreba do Biorina. Dapače, na testu za produženje vozačke dozvole postigao je vrhunske rezultate i produžili su mu vozačku za još tri godine. Sada piše drugu knjigu kako bi u njoj rasvijetlio sve događaje burnih sedamdesetih, ali otvoreno, s imenima i prezimenima.
U toj knjizi obrađuje i temu kako je imotska Gimnazija u maloj sredini stekla naziv jedne od najboljih u Hrvatskoj za vrijeme njegova mandata. Učio je prof. Škare Bruna Bušića, Matu Babića, vrsnog ekonomskog stručnjaka i potpredsjednika prve hrvatske Vlade, pa Milana Gudelja iz Krstatica koji je bio sudac Vrhovnog suda, Luku Milasa, također poznatog stručnjaka koji je završio u Americi kao direktor Imunološkog instituta u Houstonu. Iz samo jednog njegova razreda od 27 učenika, 26 ih je završilo fakultete. Za njegova radnog vijeka imotsku Gimnaziju zvali su i Škarinom gimnazijom.
Prof. Gordana Radić: Svi smo ga voljeli
Za mene je profesor Škare, Branko, kako ga danas oslovljavam, uvijek bio dobri duh naše gimnazije. Kao profesor filozofije i logike znao je filozofski i ljudski uspostaviti kontakt s nama učenicima, dati nam podršku i prepoznati u našem pogledu nesigurnost ako u nekom trenutku nismo bili spremni za ispitivanje pa bi nas fino zaobišao da se ne osramotimo. A mi smo zbog njega taj predmet osobito voljeli.
Poslije, kao ravnatelj Gimnazije, bio nam je oslonac kojem smo se mogli uvijek obratiti ako smo imali nekakav problem – govori umirovljena profesorica Gordana Radić, nekadašnja učenica Branka Škare.
